struka(e): glazba

Glazba

Glazba na teritoriju današnjega SAD-a očituje veliku raznovrsnost nastanka, utjecaja i razvoja. Umjetničku glazbu bitno su odredili europski umjetnički krugovi i stilovi od dolaska Europljana u XVI. st. Španjolski misionari počeli su prakticirati katoličku crkvenu glazbu već od 1540-ih na područjima današnjega New Mexica i Floride te poslije, u XVIII. st., u Texasu i Kaliforniji. Protestantsku crkvenu glazbu, uglavnom u obliku pjevanja psalama, može se pratiti od 1620. na području Nove Engleske, s prvom pjesmaricom tiskanom u Bostonu 1698. Engleski puritanski kolonisti osnivali su od početka XVIII. st. pjevačke škole (Boston, Providence i dr.) i zborove te nastavili s tiskanjem psalamskoga repertoara engleskog podrijetla. Prvi skladatelj američkih sakralnih melodija bio je William Billings (1746–1800), koji je objavio dvije zbirke (1770., 1794). Nakon Američkoga rata za neovisnost (1775–81) bilo je utemeljeno mnogo novih pjevačkih škola, zborova i amaterskih glazbenih društava te su do 1800. bile objavljene stotine pjesmarica s novokomponiranom sakralnom protestantskom glazbom, s približno 5000 skladbi više od 250 skladatelja-psalmodičara. Svjetovnu glazbu (pjesme, glasovirska djela) započeli su skladati sredinom XVIII. st. u već kozmopolitskim središtima poput Philadelphije, New Yorka, Bostona i Baltimorea uglavnom skladatelji engleskog podrijetla (Francis Hopkinson, potom Rayner Taylor, James Hewitt i dr.). Posebnu su ulogu u tom prvom razdoblju odigrali pripadnici kršćanske zajednice Moravske braće (»Unitas fratrum«) njemačkoga jezičnog izričaja u Pennsylvaniji i Sjevernoj Karolini, koji su promicali vokalnu i instrumentalnu glazbu svjetovnoga i sakralnoga karaktera po uzoru na onodobni europski glazbeni idiom. Tijekom prve polovice XIX. st. pojavili su se i prvi orkestri (Boston, New York), često kao dijelovi kazališnih ansambala, koji su izvodili gotovo isključivo europski repertoar. Prvi značajniji američki skladatelj bio je Anthony Philip Heinrich (1781–1861), koji je 1820-ih počeo skladati u ranoromantičkom stilu uglavnom programna djela (pjesme, zborovi, glasovirska, orkestralna i druga instrumentalna djela) nadahnuta američkom prirodom (npr. »Silvijada«, 1823; »Pushmataha«, 1831). William Henry Fry (1813–64) bio je, uz druga vokalna i instrumentalna (uglavnom orkestralna) djela, autor prve opere jednog u Americi rođenoga skladatelja (»Leonora«, 1845), ali i oštar kritičar američke ravnodušnosti prema domaćoj umjetničkoj glazbi, uzrokovane inozemnim glazbenim monopolima i zakonima tržišta koji su preferirali provjerenu europsku glazbu. Louis Moreau Gottschalk (1829–69), član francuske kolonijalne obitelji iz Santo Dominga, školovan u Parizu, ostvario je istaknutu karijeru kao prvi američki koncertantni pijanist i kao skladatelj djela (opere, pretežno glasovirske vokalne i instrumentalne skladbe) nadahnutih raznolikim folklorom Louisiane i Karipskog otočja (npr. »Savana« – »La Savane«, 1849–51; »Bendžo« – »Le Banjo«, 1855). Nov zamah umjetnička je glazba doživjela nakon Građanskoga rata 1861–65. zahvaljujući izdašnijim donacijama potaknutima novim gospodarskim prosperitetom. Bile su izgrađene značajne građevine u glazbenoj funkciji u većim gradovima: New Yorku (Metropolitan Opera, 1883; Carnegie Hall, 1891), Chicagu (Orchestra Hall, 1904), Bostonu i dr. I izvan velikih središta razgranala se koncertna djelatnost turnejama poznatih pjevača, pijanista i violinista, a od 1870-ih započeo je procvat glazbenog školovanja na sveučilišnoj razini (Harvard, Yale, Columbia i dr.), koji je potom snažno obilježio glazbeni život SAD-a angažiranjem istaknutih domaćih (npr. E. MacDowell, 1896., na Columbiji) i inozemnih skladatelja (npr. A. Dvořák, 1892–95., u newyorškom Nacionalnom konzervatoriju). Dvořákov angažman znatno je pridonio ideji o stvaranju američke nacionalne glazbe, što će se ostvariti početkom XX. st. u hibridnim formama kao amalgam europske glazbe i lokalnih američkih tradicija (crnačke, kreolske i indijanske glazbe te europskog folklora). Između dvaju svjetskih ratova pojavila se nova generacija skladatelja koja će američku glazbu učiniti svjetski poznatom: općepriznati stvaratelj modernog američkog stila umjetničke glazbe A. Copland (1900–90), konzervativni modernist W. Piston (1894–1976), te osobito planetarno popularni spajatelj jazza, opere i simfonizma G. Gershwin (1898–1937) i znatno kasnije prepoznati nacionalno obojeni avangardist Ch. Ives (1874–1954). Nove svježe impulse od 1930-ih nadalje donijela je praksa redovitih radijskih prijenosa iz Metropolitan Opere i koncerata orkestra NBC-a pod ravnanjem A. Toscaninija, koja je umjetničku glazbu unijela u domove široke američke publike. Neposredno prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata SAD je nastavljao privlačiti najznačajnije svjetske skladatelje, koji su ondje proveli dio ili ostatak svojega života (npr. A. Schönberg, I. Stravinski, B. Bartók, P. Hindemith i dr.). Tomu je pridonijelo i daljnje jačanje položaja umjetničke glazbe na uglednim američkim sveučilištima (Princeton, Berkeley, Harvard, Eastman i dr.), gdje su svoju egzistenciju, neovisno o komercijaliziranome tržištu, osigurali i vodeći izvorno američki skladatelji, radeći kao profesori i slobodni istraživači te mahom promičući modernistička i avangardna stremljenja. Nakon II. svjetskog rata najistaknutiji su američki skladatelji starijega naraštaja bili, osim navedenih, još zagovornik dodekafonije M. Babbitt (1916–2011), apstraktni ekspresionist M. Feldman (1926–87), široko popularni tradicionalist S. Barber (1910–81) i vodeći svjetski avangardist J. Cage (1912–92). Državnu financijsku potporu vodećim glazbenim institucijama kao što su Metropolitan Opera i glavni simfonijski orkestri pruža od 1965. Nacionalna zaklada za umjetnost, što će zajedno s tradicionalnim američkim privatnim mecenatstvom osigurati budućnost umjetničke glazbe u SAD-u do danas. Među živućim američkim skladateljima ističu se, među ostalima, George Crumb (1929–2022), Roger Reynolds (r. 1934), Steve Reich (r. 1936), Philip Glass (r. 1937), William Bolcom (r. 1938), Paul Chihara (r. 1938), Charles Dodge (r. 1942), Meredith Monk (r. 1942), Christopher Rouse (1949–2019), John Zorn (r. 1953) i mnogi drugi. Karakterizira ih nepripadanje skladateljskim školama i individualnost estetičkih orijentacija u njihovim djelima. U SAD-u djeluju mnogobrojne značajne ustanove koje se bave organiziranjem, izvođenjem i promicanjem te obrazovanjem na području umjetničke glazbe. Osim spomenutih, to su, među više stotina simfonijskih orkestara, i u međunarodnim razmjerima poznati simfonijski orkestri u Bostonu, Philadelphiji, Chicagu, Los Angelesu, Clevelandu, Saint Louisu, Dallasu i dr.; renomirane operne kuće u San Franciscu, Houstonu, Chicagu i dr.; mnogobrojni specijalizirani festivali (npr. u Tanglewoodu, Ann Arboru, Cincinnatiju, Rochesteru i dr.); svjetski poznate visoke glazbene škole (fakulteti, akademije) u New Yorku, Bostonu, Chicagu, Philadelphiji, Bloomingtonu, Berkeleyu, Princetonu, New Havenu (Yale), Cambridgeu (Harvardovo sveučilište), Urbani, Rochesteru, Chapel Hillu i dr.

Tradicijska glazba

Tradicijska glazba u SAD-u danas se klasificira u pet velikih skupina: glazbu starosjedilačkih Indijanaca i Inuita (Eskima), etničke glazbe europskih useljenika, afroameričku glazbu, hispanoameričku glazbu i glazbu Amerikanaca azijskoga podrijetla. – Glazba starosjedilačkih Indijanaca očituje veliku raznolikost, ali i neke zajedničke elemente, npr. prevagu vokalne glazbe, monofoniju, ponavljanje, silaznost melodije, pratnju udaraljkama (bubnjevi, čegrtaljke) i spregu s plesom. Razlikuju se regionalni stilovi plemena koja žive na velikim ravnicama između Mississippija i Stjenjaka (plemena Arapaho, Blackfoot, Crow, Omaha, Kiowa, Pawnee i Sioux), u istočnom šumskom području između Atlantika i Mississippija (Cherokee, Choctaw, Creek, Seminole, Chickasaw, uključujući i područje sjeveroistoka s Velikim jezerima – plemena Wabanaki, Irokezi, Delaware, Ojibwa i Menominee), na jugozapadu (New Mexico, Arizona, dijelovi država Utah i Colorado) i u Kaliforniji (plemena naroda Pueblo – Hopi, Zuni, Acoma, zatim Apaši, Navajo, Yuma, Pima, Papago i dr.), te Velike zavale od Stjenjaka do Sierra Nevade (plemena Washo, Ute, Paiute i Šošoni). U drugoj polovici XX. st. razvio se panindijanski međuplemenski pokret koji prakticira tzv. powwow kao mjesto glazbenoga, plesnoga, društvenoga i religioznoga susreta mnogih plemena na kojem se izvodi tradicionalni i suvremeni repertoar. Glazba Inuita (Eskima) na Aljasci stilski je srodna s indijanskim glazbama u pjesmama, plesovima i pratnji bubnjevima, ali se njihovi žanrovi i funkcije međusobno razlikuju (npr. svetkovine uz lov na kitove). – Etničke glazbe europskih useljenika zrcale folklorne, jezične, vjerske i povijesne tradicije donesene iz njihovih europskih postojbina. Njihovu održanju pripomogle su pojedine institucije etničkih kultura (npr. poljski Falcon, češki Sokol i Hrvatska bratska zajednica) te rano snimanje etničkih glazbi na gramofonske ploče. Neke zajednice održale su svoju glazbu kroz vjerske tradicije (npr. amiši i menoniti). Najranije etničke tradicije, engleska na sjeveroistoku i škotska na jugoistoku SAD-a, oslanjaju se uvelike na instrumentalnu glazbu (osobito violinsku). Francuska zajednica njeguje glazbu kanadske kebečke provenijencije (pjesme, plesna glazba), a posebno mjesto pripada glazbi Cajuna, potomaka stanovnika francuske Louisiane. Njemačka etnička glazba jedna je od najstarijih i vrlo je raznolika jer uključuje i austrijsku, dio srednjoeuropske židovske i druge tradicije; od svih etničkih glazbi najsnažnije je utjecala na američku glazbenu kulturu u cjelini. Irska etnička glazba podjednako je zastupljena u vokalnom i instrumentalnom području, osobito u plesnoj glazbi, a datira još iz XVII. st. Znatno je utjecala na američke skladatelje umjetničke glazbe. Talijanske etničke glazbe prilično su strogo podijeljene na južnotalijanski i sjevernotalijanski regionalni repertoar bez mnogo međusobnog utjecaja, ali oba kruga bilježe utjecaje matične talijanske popularne glazbe, počevši od 1920-ih. Norveške i švedske etničke glazbe u SAD-u djelomično teže spajanju u panskandinavski idiom, koji se sastoji pretežno od balada, vjerskih himana i plesova uz violinu. Švicarske etničke glazbe očituju raznolikost s obzirom na jezičnu, regionalnu i vjersku različitost u staroj domovini. Među istočnoeuropskim etničkim glazbama ističu se albanska, armenska, bugarska, grčka, rumunjska, ruska, ukrajinska, srpska i makedonska, a među srednjoeuropskima baltičke (litavska, letonska i estonska), češka, slovačka, mađarska, poljska, slovenska i hrvatska. Hrvatska etnička glazba u SAD-u osobito snažno i uspješno promiče tamburicu kao hrvatsko nacionalno glazbalo. – Glazba afroameričkoga podrijetla također je vrlo raznolika s obzirom na žanrove, povijesna razdoblja, društveni kontekst i funkcionalnost. Svojim formalnim i estetičkim vrijednostima (npr. naglaskom na ples i pokret) oduprla se, unatoč pokrštenju većine crnačkoga stanovništva, asimilaciji i zadržala svoju afričku izvornost, tako da ju se može smatrati i dijelom afričke glazbene kulture. Po ukinuću ropstva nakon Građanskoga rata započeo je proces pretvaranja usmene u pisanu glazbenu kulturu, osobito crnačkoga folk spirituala kao prve prepoznate izvorne afroameričke umjetničke glazbe. Baptističke, metodističke i osobito pentekostalne crnačke vjerske zajednice unijele su tijekom prve polovice XX. st. u tzv. gospel instrumentalnu pratnju, nove tekstove i nove skladbe (istaknuti autori: Charles A. Tindley, Thomas A. Dorsey i dr.). W. C. Handy bio je početkom XX. st. prvi profesionalni autor bluesa, predstavivši ga u širim društvenim slojevima. U instrumentalnoj glazbi sinkopirani stil ragtimea izveden je iz plesa robova (istaknuti autori: S. Joplin, Jelly Roll Morton i dr.), dok se rani jazz s juga SAD-a (New Orleans) razvio iz kolektivne instrumentalne improvizacije. Već od 1920-ih, a osobito od 1940-ih započeo je proces spajanja i preklapanja sakralnih i svjetovnih tradicija ragtimea, jazza, bluesa i gospela u hibridne stilove, od koji je velik uspjeh postigao soul (istaknuti autori: R. Charles, James Brown, A. Franklin i dr.). Javne izvedbe gospela, himana, balada, rhythm and bluesa s novim temama mira i univerzalne ljubavi našle su široku primjenu u velikim američkim pokretima za građanska prava 1950-ih i 1960-ih. Golem utjecaj afroameričke glazbe, prije svega jazza, na popularnu i umjetničku glazbu SAD-a (G. Gershwin, C. Porter i dr.) i Europe (D. Milhaud, E. Krenek, P. Hindemith, I. Stravinski i dr.) nakon I. svjetskog rata, te njezino planetarno širenje masovnim medijima (radio, ploče, TV, video) u drugoj polovici stoljeća, čini tu komponentu najizvornijim i najutjecajnijim segmentom američke glazbe tijekom cijeloga XX. st. Glazba umjetnika afroameričkoga kruga, često istodobno vokalnih ili instrumentalnih interpreta i skladatelja, kao što su Duke Ellington, L. Armstrong, Count Basey, L. Hampton, M. Davis, D. Gillespie, Ch. Parker, E. Fitzgerald, John Lewis i njegov »The Modern Jazz Quartet«, S. Vaughan i mnogi drugi, smatra se vrhuncem američke glazbe XX. st. – Suvremena tradicijska hispanoamerička glazba konglomerat je uglavnom folklorom nadahnutih glazbi sa španjolskoga, meksičko-srednjoameričkoga, južnoameričkoga i karipskoga područja. Dok je izravni španjolski utjecaj gotovo posve prestao, ostale komponente dio su današnje američke tradicije. Meksička tradicija već dugo živi u jugozapadnim državama SAD-a, od Texasa do Kalifornije i Colorada, vezana uz tzv. stil norteño s ansamblima tipa conjunto. Unutar novije karipske tradicije istaknuta mjesta zauzimaju kubanska (npr. ples rumba) i portorikanska glazba (npr. ples bomba uz bubnjeve conga), pretežno u istočnim i jugoistočnim dijelovima SAD-a. Latinskoamerički utjecaji očituju se i u plesnoj glazbi, podrijetlom, osim s Kube i iz Meksika, i iz Argentine i Brazila (npr. tango, samba, mambo, ča-ča-ča, bossa nova i salsa). – Glazbu Amerikanaca azijskoga podrijetla tvore većinom tradicije iz Kine, Japana i Koreje, ali i Indije, Pakistana, Filipina, Vijetnama, Laosa, Kambodže, Polinezije, Mikronezije i Melanezije. Većemu dijelu američke populacije podrijetlom iz Azije svojstven je najviši stupanj prilagodbe američko-europskim umjetničkim tradicijama.

Posebno mjesto u američkoj glazbenoj kulturi zauzima zabavna glazba. Najkasnije od 1880-ih u SAD-u se počela razvijati sustavna tržišna proizvodnja i distribucija pjesama lakšega i zabavnoga karaktera. Pritom se za takve pjesme formiralo tržište sa zaštitom autorskih prava, istraživao se popularni ukus, ustanovljivale su se kompozicijske formule i nametalo ih se bučnom promidžbom, osobito nakon masovnijeg uvođenja radija, zvučnoga filma i gramofonskih ploča (već 1926. prodano ih je 126 milijuna). Takav su američki model nakon I. svjetskog rata prihvatile i europske zemlje. Od sredine XX. st. američka industrija zabavne glazbe stvara nove načine njezina tržišnoga plasmana: top liste hitova, tzv. disk-jockeye (DJ) kao voditelje posebnih radijskih i televizijskih programa, specijalizirane studije za snimanje s tehnološkim unaprjeđenjima poput pultova za miješanje, sintetizatora i dr. U najnovije doba nove digitalne elektroničke tehnike pružaju široke mogućnosti individualizirane proizvodnje i potrošnje svih oblika zabavne glazbe. Povijesno gledano, u početcima američke zabavne glazbe osobito se isticala industrija tzv. Tin Pan Alley u New Yorku, posebno u sprezi s lakim oblicima glazbenoga kazališta (vodvilj, revija, mjuzikl). Između dvaju svjetskih ratova nastao je i do danas se nastavio kult glazbenih osobnosti, pretežno popularnih pjevača (Al Jolson, B. Crosby, F. Sinatra, D. Martin, E. Fitzgerald, L. Armstrong, Nat King Cole, Paul Anka i dr.); razvio se osobito na području country glazbe (Hank Williams, Johnny Cash, Patsy Cline, Dolly Parton i dr.) i rocka te svih njihovih podvrsta (E. Presley, B. Dylan, J. Baez, J. Joplin, B. Springsteen, F. Zappa i dr.). Na američku zabavnoglazbenu scenu uvelike su utjecale etničke glazbe, poglavito afroamerička i hispanoamerička, stvorivši niz hibridnih vrsta i žanrova. S druge je strane američka zabavna glazba u nekoliko navrata, osobito nakon I. i II. svjetskog rata, znatno i presudno utjecala na svjetsku industriju zabavne glazbe.

Citiranje:

Sjedinjene Američke Države - gla. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 20.11.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sjedinjene-americke-drzave-gla>.