škrinja (tal. scrigno < lat. scrinium), drveni sanduk s poklopcem, namijenjen spremanju odjeće i drugih tekstilnih predmeta, nakita i obiteljskih dragocjenosti, novca, dokumenata i dr. U nekadašnjem seoskom mobilijaru koristila se i za smještaj žita, brašna i drugih plodina, a ponekad je služila i kao namještaj za sjedenje. Kroz srednji i novi vijek, sve do XIX. st. kada ju se počelo zamjenjivati komodama i ormarima, u svim je društvenim slojevima bila neizostavnim dijelom uređenja stambenoga prostora. Najstarije srednjovjekovne škrinje potječu iz XII. st. (najčešće izrađene od jednoga komada drva, skromna ukrasa, obično niz lukova, rozete, zvijezde i sl.). U srednjovjekovnom zlatarstvu škrinja je služila kao oblik rake (škrinja sv. Triju kraljeva u Kölnu, oko 1200; škrinja sv. Šimuna u Zadru iz 1380). Škrinje ukrašene rezbarijama, intarzijama i pozlatom pojavile su se u gotici, a vrhunac su dosegnule u ranoj i visokoj renesansi u Italiji (cassoni) i Francuskoj, kada su se raskošno dekorirale viticama vinove loze, dupinima, grifonima, maskeronima, vijencima akanta i lovora, anđeoskim glavama, medaljonima s profilima ratnika i antičkih bogova i sl.; često su okomite plohe bile oslikane mitološkim i alegorijskim prizorima te prizorima svadbe, lova, turnira, igre i svakodnevnoga života, koje su radili vrsni majstori (P. Uccello, S. Botticelli, A. del Sarto, slikari fontenbloške škole). U Njemačkoj su se do kasnoga baroka zadržali gotički oblici, ali je pod talijanskim i flamanskim utjecajima ornamentika bila nova. Posebnu skupinu čine škrinje → cehova, u kojima su se čuvale isprave, poslovne knjige, novac pečatnjak i tablice pojedinih cehova; većinom su bile umjetnički oblikovane i opskrbljene zamršenim sustavom brava i zasuna. – U hrvatskom seljačkom mobilijaru zastupljena su dva oblika škrinje. Na jadranskim otocima, u priobalju i zaleđu škrinja je oblikovana poput ovećega sanduka, sa stranicama od širokih dasaka spojenih zasjecima na uglovima, jednostavna ravna poklopca te masivnih niskih nogu, često u obliku »šapa«. Na prednjoj su stranici bili rezbareni, rjeđe bojeni ukrasi, figuralni i ornamentalni (najčešći su motivi ciprese, »životno stablo« s dvjema pticama i sl.). U panonskom je području šrinja bila sastavljena od tesanih dasaka umetnutih u žljebove ugaonih stupova, produženih u noge; pojedine daske stranica, dna te poklopca također su bile spojene užljebljivanjem te učvršćene drvenim klinovima, pa su te škrinje bile bez ijednoga metalnog dijela. Poklopac je katkad bio ravan, ali češće sveden ili sedlast poput kućnoga krova; zbog većih ili manjih »rogova« na uglovima, podsjećale su na antički sarkofag. Te su škrinje (kobilaš, kobilan) bile urešene jednostavnim crtorezom s motivima usporednih linija, kružnica i rozeta, gdjegdje i bojenih. Prema tradiciji djevojke su škrinju (novu ili naslijeđenu po ženskoj liniji) dobivale kao miraz, pa je čin prevoženja škrinje s ruhom i mladenkinim darovima u mladoženjin dom bio istaknuti dio seoskoga svadbenoga ceremonijala.
