Slatina (prije Podravska Slatina), grad u središnjem dijelu Podravine, u slavonskoj Podravini, 31 km jugoistočno od Virovitice; 8722 st. (2021). Leži na prijelazu dravske nizine u brdovito područje Papuka, na 127 m apsolutne visine, uz Podravsku magistralu i željezničku prugu. Evangelička crkva iz 1897., katolička župna crkva sv. Josipa iz 1913., dvorac grofa Janka Draškovića (Vila Margold) sagrađen kao prvi slatinski mlin na valjke; često mijenjao namjenu. Prehrambena, duhanska industrija; smanjena proizvodnja tekstila.
Nakon 1201. područje Slatine postalo je posjed Zagrebačke biskupije. Naselje se u povijesnim vrelima prvi put spominje kao Zalathnuk u ispravi zagrebačkoga biskupa Mihovila 1297. U darovnici zagrebačkoga biskupa Augustina Kažotića iz 1305. spominje se slatinska župna crkva Svih svetih, a u najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. župa Slatina u arhiđakonatu Vaška. S vremenom je Slatina postala glavni posjed zagrebačkih biskupa u tom arhiđakonatu te se pokraj XIV. i početkom XV. st. navodi kao posebni »komitat« ili »provincija« (comitatus de Zalathnok, provincia Zalathnok). U XV. st. spominje se i obližnja utvrda (za osmanske vlasti postala je pograničnom utvrdom prema Habsburškoj Monarhiji, napuštena je potkraj XVIII. st., a danas su od nje očuvani dijelovi obrambenoga jarka i humka). Slatina je 1507. uključena u kotar plemićkoga suca Križevačke županije, a osmanskim osvajanjima pripala je 1538. Požeškomu sandžaku. Već 1579. bilježi se naselje Slatina kao glavno mjesto u nahiji Slatnik te se za osmanske vlasti ustalio današnji naziv grada. Oslobođena od osmanske vlasti 1684., razvijala se potom u virovitičkom vlastelinstvu (od 1808. kao trgovište s pravom sajmovanja). Karlo VI. je vlastelinstvo 1726. dao vojvodi i knezu Josephu Flocku de Cordona, a Marija Terezija 1749. obitelji Pejačević, od koje ga je 1841. kupio knez Georg Wilhelm Schaumburg-Lippe. Njegovi su nasljednici posjed 1910. prodali grofu Ivanu Draškoviću u čijem je vlasništvu bio do nacionalizacije 1945–46 (dio zemlje i šume bio mu je oduzet već agrarnom reformom između dvaju svjetskih ratova). Obnovom županijskoga sustava u Slavoniji 1745. Slatina je pripala Virovitičkoj županiji, u sastavu koje je od 1886. bila sjedište kotara. Slatinski su vlastelini podupirali gospodarski razvoj, napose vinogradarstvo, pa je 1864. otvorena tvornica pjenušca (poslovala do 1912), a izgrađeni su i paromlin (1863), pilana na pogon vodenom parom (1866), ciglana (1898). Nakon što je Slatina 1885. željezničkom prugom preko Suhopolja spojena na prugu Barcs–Daruvar–Pakrac, a 1895. s Našicama i Noskovcima, olakšan je izvoz drvne građe. Na kraju XIX. st. poslovale su pilana i tvornica pokućstva Salamuna Deutscha. Još 1872. otvorena je Hrvatska štedionica, a postupno je ojačao i društveni život (Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1874., a sokolsko društvo 1907). Slatina se tako potkraj XIX. st. razvila u lokalno prometno i trgovačko središte. Gospodarski napredak odrazio se i u demografskom rastu od sredine XIX. st. (1451 st. 1857., 2236 st. 1880., 3785 st. 1910), a slatinska župa obnovljena je 1919. Slatina je u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji bila kotarsko sjedište u sastavu Osječke oblasti (1922–29), Savske banovine (1929–39) i Banovine Hrvatske (1939–41), od 1921. pod nazivom Podravska Slatina (do 1992). Od novih pogona važnija je bila mljekara sa siranom (otvorena 1933., nacionalizirana 1947). Za Nezavisne Države Hrvatske naselje je bilo sjedište kotara u Velikoj župi Baranja. Ustaške su vlasti tada gotovo potpuno uništile židovsku zajednicu, koja je u Slatini postojala od 1858. Sinagoga, podignuta 1896., sačuvana je, ali je nakon II. svjetskog rata izgubila sakralnu namjenu. Velika stradanja doživjela je i srpska zajednica, a barokna pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla spaljena je i srušena 1941. Postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ovladale su Slatinom nakratko u travnju 1944. pa ponovno od rujna te godine do veljače 1945. te konačno od travnja 1945. U socijalističkoj Jugoslaviji ostala je središte kotara do njegova ukidanja 1955., potom je do 1962. sjedište općine u virovitičkom kotaru i naposljetku sjedište geografski znatno veće općine Podravska Slatina. Nakon II. svjetskog rata intenzivirana je industrijalizacija. Uz tradicionalnu drvnu industriju (1948. utemeljen je Gaj, poduzeće za eksploataciju šuma i izradu finalnih proizvoda; likvidiran 2014), razvijaju se industrija prerade duhana te metaloprerađivačka, građevinska, tekstilna i prehrambena industrija. Duhan, poduzeće za otkup, proizvodnju i prodaju duhana osnovan je 1955 (sljednik mu je Agroduhan d. d. osnovan 1996), spajanjem Električne centrale i nekoliko mehaničarskih radionica otvoreno je 1957. zanatsko-uslužno poduzeće Univerzal koje je 1960-ih preraslo u poduzeće za proizvodnju poljoprivrednih strojeva (1993. likvidirano), 1958. osnovano je poduzeće Graditelj (likvidirano ranih 2000-ih), 1960. je spajanjem Postolarsko obrtničko-proizvodne i prerađivačke zadruge Proleter (osnovana 1949) i Krojačko-proizvođačko-prodajne zadruge Odjeća (osnovana 1953) nastao Uzor, industrija modne konfekcije i obuće (u stečaju od 2003., potom likvidiran). Glavni nositelj prehrambene industrije na slatinskom području bilo je poduzeće Mlinovi koje je od 1987. djelovalo pod nazivom Klasje (likvidirano ranih 2000-ih). Gradsko amatersko kazalište s prekidima je djelovalo od 1954. do 1991 (obnovilo je rad 2022), Dom zdravlja osnovan je 1956., a 1960. otvoreno je Radničko sveučilište (danas Pučko otvoreno učilište) u okviru kojega je 1984. osnovan Zavičajni muzej Slatina (od 2006. djeluje kao samostalna ustanova). Nizinskim dijelom slatinske općine prolazila je Podravska magistrala, koja je u ljeto 1991. ostala jedina prohodna poveznica između Zagreba, odnosno središnje Hrvatske, i istočne Slavonije. Slatina je zato od početka Domovinskoga rata bila izložena napadima srpskih snaga. Od kasnog ljeta do sredine prosinca 1991. više je puta granatirana, ali je do kraja te godine cijelo područje općine oslobođeno. Status grada dobila je 1992., a te je godine utemeljena Slatinska banka. Nakon osnutka Požeške biskupije 1997. Slatina je ušla u njezin sastav. Dugogodišnju industrijsku tradiciju proizvodnje i prerade voća i povrća nastavila je Naturala d. o. o. (osnovana 2021). Broj stanovnika koji je tijekom XX. st. uglavnom stalno rastao (3861 st. 1921., 5100 st. 1931., 6318 st. 1961., 11 416 st. 1991), u XXI. st. opada (10 208 st. 2011).
