slobodna ocjena dokaza

slobodna ocjena dokaza, nevezanost suca pri ocjeni dokazne snage nekoga dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. U inkvizicijskom kaznenom postupku postojala su pravna pravila o tom da se određene činjenice moraju smatrati dokazanima čim su se skupili dokazi određene vrste, broja i kakvoće (npr. ako okrivljenik prizna ili dva besprijekorna svjedoka očevidca suglasno iskažu da su okrivljenika vidjela pri počinjenju kaznenoga djela). Sustav slobodne ocjene dokaza, uveden u XIX. st., temelji se na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnoga slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnomu uvjerenju suca, no sukladno zakonima logike i pravilima općega ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višemu sudu omogućiti provjeru postupka.