Sorrentino [sor:enti:'no], Paolo, talijanski filmski redatelj (Napulj, 31. V. 1970). Studirao je ekonomiju u Napulju (Sveučilište Federico II.). Od 1994. redatelj kratkometražnih filmova te filmski i televizijski scenarist. Cjelovečernjim igranim prvijencem Suvišan čovjek (L’uomo in più, 2001), crnohumornom dramom o dvojici braće, najavljuje vizualni estetizam, atraktivnu uporabu glazbe te trajnu zaokupljenost temom dekadencije, kao i ironijom i groteskom. Pozornost privlači kriminalističkom dramom Posljedice ljubavi (Le conseguenze dell’amore, 2004), interes za protagoniste iz kriminalnog miljea razvija i u drami Obiteljski prijatelj (L’amico di famiglia, 2006), a širi međunarodni uspjeh postiže svojim prvim filmom na engleskom jeziku Ovo mora biti pravo mjesto (This Must Be the Place, 2011), s osobnim viđenjem američkih tema kroz dramaturgiju filma osvete i filma ceste. Zapaženi su mu biografski filmovi o talijanskim političarima Giuliju Andreottiju (Velikan – Il divo, 2008., Nagrada žirija na Canneskom festivalu) i Silviju Berlusconiju (Oni – Loro, 2018), u kojima je, kao i u TV serijama Mladi papa (The Young Pope, 2016) i Novi papa (The New Pope, 2020) zaokupljen zlouporabom položaja moći. Status jednoga od najznačajnijih europskih filmskih redatelja stječe ostvarenjima Velika ljepota (La grande bellezza, 2013., Oscar za najbolji strani film) i – na engleskome – Mladost (Youth, 2015), visoko stiliziranim djelima mozaične izlagačke strukture i egzistencijalističke tematike, oslonivši se u prvom filmu na poetiku Federica Fellinija, osobito film Slatki život, a u drugome na roman Čarobna gora Thomasa Manna. Ugled potvrđuje dramom melankolična ugođaja Božja ruka (È stata la mano di Dio, 2021., Velika nagrada žirija na Međunarodnoj filmskoj smotri u Veneciji), autobiografskim filmom o odrastanju, smještenim u rodni Napulj, kojim se pak referira Fellinijev Amarcord. Scenarist je svih svojih filmova. Piše kratke priče i romane; ističe se roman Imaju svi pravo (Hanno tutti ragione, 2010).
