sport ili šport (engl. sport ili njem. Sport < starofranc. desport, prema de/s/porter: provoditi vrijeme, razonoditi se), skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Sport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva.
Povijest
Početci sportskih natjecanja sežu u doba prapovijesti. Prednost onih koji su bolje trčali, skakali, bacali, plivali, gađali itd. bila je neosporna, pa su se zato te djelatnosti vježbale kao sastavni dio borbe za održanje i vojno obrazovanje. Proces djelomičnog izdvajanja igara od tih izravno praktičnih ciljeva i njihovo pretvaranje u zasebni, često ritualni aspekt života zajednice, trajao je tisućljećima. S razvojem civilizacije u igrama su se pojavili i posebni predmeti kao lopte, batovi, štapovi, kugle, ploče itd., a natjecanja su se održavala na posebno izgrađenim prostorima (igralištima, borilištima).
Najstariji spomenici o sportu pronađeni su na otoku Kreti, gdje su početkom XX. st. otkrivena igrališta, odn. borilišta s gledalištem iz razdoblja kretske (minojske) kulture (razvijala se približno od 2600. do 1100. pr. Kr.); osobito popularne na Kreti su bile igre s bikovima.
U staroj Sparti sportske su aktivnosti imale potpuno vojni karakter. Pod državnom skrbi pitomci su provodili dane vježbajući trčanje, skakanje, bacanje, hrvanje i sl. u surovim životnim uvjetima. Odgoj u Ateni bio je bogatiji i raznovrsniji od onoga u Sparti. Mladež je pohađala palestru, gdje su se mladići tjelesno odgajali; poslije je palestra postala sastavni dio gimnazija. U V. st. pr. Kr. u Ateni su postojala dva velika gimnazija, gdje su dva osnovna oblika sportskog odgoja bile gimnastika i agonistika; prva je za cilj imala usavršavanje ličnosti i vojni odgoj, a druga postizanje što boljih rezultata. Stari su se Grci bavili trčanjem na kraćim i dužim stazama, od bacačkih disciplina poznavali su disk i koplje, a od skokova su razvijali skok u dalj s bučicama. Cijenili su hrvanje i boks, a uveli su i pankration, što je bila kombinacija jednog i drugog. Natjecali su se i u pentatlonu (petoboj: trčanje, skakanje, bacanje diska i koplja te hrvanje). Boksači su imali na rukama kožnato remenje s metalnim ispupčenjima. Grci su voljeli natjecanja koja su postala sastavni dio plemenskih i vjerskih svečanosti (→ olimpijske igre). O tom svjedoče mnogobrojne sačuvane skulpture koje prikazuju antičke atlete (npr. brončani kip pronađen u moru pokraj Lošinja – tzv. hrvatski Apoksiomen).
Rimljani su bili pod utjecajem Helena i u pogledu tjelesnog odgoja. Međutim, u carskom Rimu tjelesni odgoj i natjecanja ulazili su sve više u dekadenciju, koja je napokon dobila svoje karakteristično obilježje u spektakularnim priredbama za plebs pod devizom panem et circenses (latinski: kruha i igara). Uz vojni odgoj omiljen je bio i lov, pa plivanje u javnim kupalištima (thermae) i u plivalištima. Rimljani su poznavali različite vrste loptanja. Atletska natjecanja nisu bila popularna kao u Grčkoj, ali su cirkuske i gladijatorske igre bile vrlo raširene i posjećivane. U početku su mnoge igre bile usko vezane za vjerske svečanosti, a poslije su to bile i samostalne priredbe. Gladijatorske borbe bile su borbe između gladijatorâ na život i smrt (latinski gladiator: borac mačem) ili pak između gladijatora i divljih zvijeri.
U srednjem vijeku sadržaj i oblici tjelesnog odgoja potpuno su se izmijenili s obzirom na društvene odnose koji su tada vladali. To je bilo doba viteških turnira i dvoboja, u kojima su rekviziti bili koplje, štit, mač, buzdovan, sjekira i drugo oružje. Crkva, koja je imala velikog utjecaja na sve aspekte života, zabranjivala je tjelesno vježbanje, iako je potpomagala vojni odgoj.
Humanizam je na odgoj gledao cjelovito i nije razdvajao tjelesni od duhovnoga. Mnogi humanisti i pedagozi u svojim su djelima isticali potrebu tjelesnog odgoja. Među najpoznatije ubraja se J. Á. Komenský, koji je prvi primijenio tjelovježbu u okviru nastave u školi i odredio posebno vrijeme za tu djelatnost. J. Locke u djelu Misli o odgoju posvetio je velik dio teksta tjelovježbi, a promicali su ju i J.-J. Rousseau te J. H. Pestalozzi.
Pojam sport nastao je skraćivanjem šireg oblika riječi, koja se pojavljuje u starofrancuskom kao desport ili déport, a u engleskom (kamo je iz francuskoga posuđena) kao disport. U oba slučaja ti nazivi označavaju općenito razonodu ili zabavu, opuštanje, bijeg od važnih obveza. U engleskoj literaturi upotrebljava se od XIV. st., a njegov skraćeni oblik sport od kraja prve polovice XV. st. Oba oblika – disport i sport – održala su se uz manju učestalost šireg oblika, a tijekom XVIII. st. skraćeni oblik riječi dobio je sve veću prevlast. Od 1870-ih povećana je učestalost riječi sport koja istodobno označava oblike zabave kao i sportske grane i discipline.
Potkraj XVIII. st. i u prvoj polovici XIX. st. započeo je proces masovnijeg bavljenja sportom: pojedine sportske discipline postale su predmetom ne samo pasivne gledateljske zabave, već sve više i aktivnoga bavljenja. To je bilo u uskoj vezi s pojavom slobodnoga vremena, koje je dopuštalo sudjelovanje u sportskim događajima i dolazak na njih. Dovoljno slobodnoga vremena nužna za vježbanje pojedine sportske discipline imali su povlašteni društveni slojevi. Plemstvo je sačuvalo staru tradiciju kroz djelatnosti jahanja i lova, dok je građanstvo pristupalo aktivnomu sportu zato što je oponašalo plemićko ponašanje, ali je i počelo uviđati važnost sporta za čovjekovo cjelovito fizičko stanje. U tom procesu važnu ulogu imala je znanost – ponajprije medicina – u prepoznavanju i liječenju bolesti, u higijenskim zahtjevima, prevenciji. U to je doba u Engleskoj sve više ljudi aktivno sudjelovalo u sportskim natjecanjima, ponajviše u boksu i kriketu. Ono što se u prošlim razdobljima očitovalo kao pojedinačna i sporadična pojava, gdjekad smatrana i ekstravagantnošću, postalo je tada uobičajenije i razumljivije ponašanje. S tim u vezi pojavljivali su se sportski klubovi. Već tijekom XVIII. st. nastajali su oko otmjenijih gostionica i kavana ekskluzivni društveni centri za okupljanje pripadnika viših slojeva prema njihovim gospodarskim, političkim, književnim, umjetničkim i osobnim interesima.
Razvoj građanskoga društva nakon Francuske revolucije, s pojavom masovnih armija i uvođenjem sve šire vojne obveze, doveo je tijekom XIX. st. do stvaranja posebnih sustava tjelesnog odgoja. Osobito su aktivni u tom bili Nijemci, koji su se zalagali za uvođenje tjelovježbe u opći školski odgoj. Čeh M. Tyrš osnivač je sokolstva – tjelovježbenoga pokreta stvorenoga radi buđenja nacionalne svijesti u slavenskih naroda (→ sokol ili sokolstvo). Značajni poticaji razvoju sporta dolazili su i iz Francuske i Švedske, gdje se osobito poticala gimnastika. Polovicom XIX. st. u Engleskoj je nastao moderni sportski pokret kojemu je svrha natjecanje, odn. postizanje što boljih rezultata. Osobito je velik zamah sport doživio obnovom Olimpijskih igara 1896. Tada su bili osnovani i prvi međunarodni sportski savezi, koji su počeli organizirati europska i svjetska prvenstva.
Organizacija i sistematizacija
Osnovne su organizacijske jedinice klubovi, koji osiguravaju materijalne i ostale uvjete za bavljenje određenim sportom. Klubovi jedne sportske grane udružuju se u nacionalne strukovne saveze. Međunarodna natjecanja organiziraju međunarodni savezi, u koje su učlanjeni nacionalni sportski savezi. Sportom jedne zemlje rukovodi središnja ili krovna sportska organizacija – nacionalni sportski savez, u koji su učlanjeni strukovni sportski savezi i sve organizacije kojima je sport osnovna djelatnost. Cjelokupnim svjetskim sportom rukovodi Međunarodni olimpijski odbor (MOO), osnovan u Parizu 1894.
Precizniju sistematizaciju sportskih grana otežava njihova velika raznorodnost. Za sistematizaciju je važan izbor najpogodnijega kriterija. Sportske grane najčešće su sistematizirane po kriteriju motoričkih svojstava ili psihofizičkih osobina koje pretežno razvijaju. Sistematizaciju prema tomu razvijaju li pretežno neku osobinu, npr. brzinu ili snagu itd., dao je 1925. Rus Nikolaj Georgijevič Ozolin: 1) sportovi u kojima se pretežno ističu brzina i snaga; 2) sportovi izdržljivosti; 3) sportovi okretnosti; 4) sportovi za koje je karakteristično kompleksno razvijanje motoričkih svojstava (boks, hrvanje, sportske igre). Sistematizacija P. de Coubertina osniva se na utilitarnom kriteriju: 1) sportovi kojima je svrha spašavanje na zemlji (trčanje, skokovi i bacanje) i na vodi (plivanje i ronjenje); 2) obrambeni sportovi, koji obuhvaćaju: borbu s oružjem (mačevanje), borbu bez oružja (hrvanje, boks) te strjeljaštvo; 3) lokomotorni sportovi (hodanje, jahanje, biciklizam, veslanje). Postoji i sistematizacija po kombiniranom kriteriju: po osnovnim karakteristikama pojedinih grana, po tipičnim uvjetima u kojima se provode i po genetičkim karakteristikama: atletski sportovi ili atletika (hodanje, trčanje, skokovi i bacanja); sportska gimnastika: vježbe na spravama i akrobatika; borilački sportovi: hrvanje, džudo, boks, mačevanje, strjeljaštvo i strjeličarstvo; nautički sportovi ili sportovi na vodi ili u njoj: plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo, veslanje, kajakaštvo, jedrenje, motonautika i podvodni ribolov; sportske igre; zimski sportovi ili sportovi na snijegu i ledu: skijanje, klizanje, hokej na ledu, sanjkanje i jedrenje na ledu; konjički sportovi; ciklistički sportovi: automobilizam, motociklizam i biciklizam; zrakoplovni sportovi i dr. Sportovi se mogu sistematizirati i u odnosu na specifične društvene sredine u kojima se odvijaju. To su školski, studentski, vojni, radnički, narodni i dr.
Načela
U svakoj sportskoj grani traži se isticanje mjerljive kvalitete. Pritom nije bitno koliko je psihičkog i fizičkog napora utrošeno tijekom rada nego je važan postignuti rezultat. Fizičke aktivnosti nemaju veći utilitarni značaj, u osnovi imaju karakter zabave i razonode. Utilitarni je moment imao stanovitu ulogu, posebice u početcima razvoja pojedinih sportova, a u posrednom smislu sport ga bez sumnje ima osobito u zdravstvenom, odgojno-obrazovnom i rekreativnom smislu, napose kod mlađih uzrasta.
Zbog težnji za što boljim rezultatom u sportu se kadšto traži izlaganje do krajnjih granica vlastitih mogućnosti. Duh viteške, poštene borbe, tzv. ferpleja, trebao bi biti važno obilježje sportskoga natjecanja. Međutim, pojavljuju se i suprotne tendencije, pojave nepoštene borbe. Zato se i oštro luče sportski postupci od nesportskih. Sport i sportski odgoj dobivaju upravo u tom kontekstu opće ljudske vrijednosti.
