srodnost, jezična

srodnost, jezična, u lingvistici, termin kojim se najčešće označuje odnos među članovima skupa jezika koji su potekli iz zajedničkoga jezika pretka (prajezika). U tom smislu govori se o genetskoj jezičnoj srodnosti, koja se dokazuje poredbenopovijesnom metodom, odn. pronalaženjem jezičnih obilježja koja su genetski srodni jezici naslijedili iz prajezika. Ta se obilježja najčešće sastoje u glasovnim i morfološkim podudarnostima, odn. u skupu pravila kojima se glasovi i oblici genetski srodnih jezika mogu izvoditi jedni iz drugih. Primjerice, među indoeur. jezicima postoji glasovna podudarnost između početnoga bh u sanskrtu, ph u grčkom, b u hrvatskom i f u latinskom, npr. u riječima koje znače »brat« (sanskrt. bhrātā, grč. phrtēr »član bratstva«, hrv. brat i lat. frater) i »nositi« (sanskrt. bharati »nosi«, grč. phérein, hrv. brati, lat. ferre). Poredbenom metodom takve se podudarnosti utvrđuju i objašnjavaju pravilnim razvojem iz zajedničkoga prajezika, u kojem su riječi koje su značile »brat« i »nositi« počinjale istim suglasnikom (označuje se kao indoeur. *bh, gdje zvjezdica znači da taj jezik nije posvjedočen). Morfološka je podudarnost indoeur. jezikâ, primjerice, prijevoj (smjena samoglasnika) u paradigmi glagola »biti« u prezentu. Tako sanskrtskomu asti »jest«, santi »jesu« odgovara latinsko est : sunt, hetitsko ešzi : ašanzi, gotsko ist : sind itd. Ista je smjena postojala u paradigmi glagola u indoeur. prajeziku, a rekonstruirani se oblici označuju kao *h₁esti : *h₁senti.

U proširenom se smislu osim o genetskoj jezičnoj srodnosti govori i o arealnoj i tipološkoj srodnosti. Arealno su srodni jezici koji su tijekom povijesti utjecali jedni na druge, te stoga dijele neka zajednička obilježja. Primjerice, arealno su srodni jezici balkanskoga jezičnog saveza (novogrčki, bugarski, makedonski, srpski torlački dijalekti, albanski i rumunjski). Oni dijele obilježja poput reduciranoga broja padeža, nedostatka infinitiva, postponiranog određenoga člana (u većini jezika) itd. Tipološka srodnost jezika očituje se u postojanju zajedničkih strukturalnih obilježja koja nisu rezultat niti nasljeđivanja niti jezičnih dodira. Tipološki srodni jezici nazivaju se i jezičnim tipovima (→ tipološka lingvistika).