staronordijski, uobičajeni naziv za slijed međusobno razumljivih jezičnih varijeteta (jezika ili dijalekata) koji su se približno od VIII. do XV. st. govorili u Danskoj i na Skandinavskom poluotoku, a također su (od VIII. do XI. st.) bili preneseni na Island i Ferojske otoke te kolonije u Irskoj, Škotskoj, na Grenlandu i u Rusiji. Staronordijski se razvio iz pranordijskoga (zabilježenoga od II. do VIII. st. na približno 150 runskih natpisa), koji se svrstava u germansku granu indoeuropskih jezika, a blizak je pragermanskomu. Najprije se pisao runskim pismom, a zatim latinicom. Najviše književnih i drugih tekstova napisano je na zapadnonordijskoj varijanti, kojoj pripadaju norveški i islandski. Ponajviše na Islandu, niknula je bogata srednjovjekovna književnost, te osebujna proza s vrhuncem u XII–XIII. st., kada su nastali i djelomični gramatički opisi jezika. Od XIV. st. javljaju se standardizacijske tendencije i, može se reći, zasebni jezici onodobnih država, tj. starodanski, starošvedski (šved. fornsvenska) i staronorveški (norv. gammelnorsk). Značajke su staronordijskoga bogata imenička i glagolska fleksija, specifični sjevernogermanski rječnik, npr. ostr (njemački Käse, engleski cheese »sir«), sængr (njemački Bett, engleski bed »krevet«) ili zamjenice hann, hon (njemački er, sie, engleski he, she »on, ona«), i neke glasovne osobine koje ga razlikuju od ostalih germanskih jezika, npr. izostanak poluglasova [w] i [j] pred samoglasnicima na početku riječi, tako ulv i ár prema engleskom wolf, year ili njemačkom Wolf, Jahr »vuk«, »godina«.
