statutarno pravo, pravo sadržano u statutima, tj. zbirkama pravnih propisa kojima su u sr. vijeku i ranom modernom razdoblju stanovnici autonomnih grad. zajednica uređivali svoj pravni život. Jezgra statutarnoga prava nastala je od zasebnih odredaba, koje su donosile institucije vlasti, obično zapisanih u obliku isprave. Razvoj komune stvara potrebu za sistematizacijom i modernizacijom tih propisa kako bi se zajamčila pravna sigurnost i stabilan pravni poredak. Statuti su se u tal. komunama izrađivali od XII. st.; u nas su najstariji sačuvani statuti Korčulanski statut (1265) i Dubrovački statut (1272), no iz pov. vrela znamo da su postojali i stariji, iz 1230-ih i 1240-ih. Osim domaćih propisa, u statute se unose elementi rimskoga prava (u srednjovj. obradbi), kanonskoga prava i običajnoga prava (lokalnoga, trgovačkoga, pomorskoga i dr.). Raščlambama pojedinih statutarnih odredbi mogu se utvrditi utjecaji bizantskoga, hrv. običajnog prava, langobardskoga, langobardsko-franačkoga prava itd. U nekim se statutima primjećuje sličnost pravnih rješenja, koja se pojavljuju zbog odnosa dominacije (npr. statuti nekih dalmatinskih gradova nose elemente mletačkoga prava), zato što se izrađivači statuta jednoga grada ugledaju na statut drugoga, zato što se oslanjaju na zajedničku pravnu baštinu (rimsku i dr.), ali i zato što se gradovi nalaze na sličnom stupnju društv. razvoja i u srodnom okruženju. Većina statuta sadržava odredbe o ustroju vlasti, o pravima i obvezama dužnosnika, o pravima crkv. institucija, o obiteljskom i nasljednom pravu, o stvarnom i obveznom pravu, o kaznenom pravu, o sudskom postupku, o pomor. pravu. Slijed dijelova je različit, a različite grane prava nisu jednako gusto pokrivene: npr. često je obvezno pravo obrađeno samo malim dijelom, dok se u drugome ravna po izvanstatutarnim normama, poglavito običajnoga prava. Za ispravno razumijevanje statutarnoga prava potrebno je istaknuti da je ono samo jedan od izvora pravnoga poretka neke zajednice: ius commune i običajno pravo jednako su važni i podrazumijevaju se u svem onom što statutarno pravo ne regulira; uređenje pravnih odnosa u nekim područjima ostavlja se često volji stranaka. Primjena statutarnoga prava ne ravna se po načelu krute zakonitosti, već institucije vlasti propise interpretiraju elastično, kreirajući često rješenja mimo slova statuta. Početni org. rast statutarnih zbirki dopunjavanjem novim zakonima povremeno se prekidao obuhvatnim uređenjem teksta (uz »pročišćivanje« i kompozicijski preustroj); proizvod takvih zahvata naziva se novom statutarnom redakcijom. Norme statutarnoga prava donesene nakon »zatvaranja« statuta (reformationes) često se skupljaju u zasebne zbirke. Kako se autonomija neke zajednice sužava (u istarskim i dalm. gradovima osobito od XV. st.), opada i produkcija statutarnoga prava. Statuti su pisani većinom lat. jezikom, katkad talijanskim (mlet. idiomom); posebnu skupinu čine tzv. »zakoni« (poslije nazvani i statuti) kvarnerskih mjesta na hrvatskom u kojima je sabrano njihovo običajno pravo. Budući da postoje različite redakcije, tekstualne i prijepisne inačice, znanstv. zanimanje za pravnu povijest potaknulo je pripremu kritičkih izdanja; niz statuta objavila je JAZU potkraj XIX. i poč. XX. st. Od druge pol. XX. st. izrađuju se također izdanja s prijevodom na hrv. jezik.
