stećci, srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici, poznati i pod nazivom bilizi, kami (kamenovi), mramorovi. Podizani su od XII. do XVI. st., a njihova uporaba nestaje s prodorom Osmanlija. Većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini (prema različitim brojenjima ima ih oko 60 000), ali i u Hrvatskoj (oko 4400), Srbiji (oko 4100) i Crnoj Gori (oko 3500). Registrirani su na približno 3300 različitih lokaliteta u sve četiri države. Po broju i bogatstvu stećaka na prvome je mjestu Hercegovina, slijedi istočna Bosna, potom jugozapadna i srednja Bosna. U Hrvatskoj je poznato više od 400 lokaliteta sa stećcima, ponajviše u zaleđu dalmatinske obale (ponegdje i na samoj obali), od Konavala do sjeverne Dalmacije, te mjestimice u Lici (Otočac, Gospić) i Slavoniji (Daruvar, Pakrac, Požega). Posebice su česti u okolici Dubrovnika, oko ušća Neretve, u Makarskom primorju te Vrgoračkoj, Imotskoj i Sinjskoj krajini. Ukupno 28 nekropola stećaka, od kojih je 20 iz Bosne i Hercegovine, po tri iz Srbije i Crne Gore te dvije iz Hrvatske (Sv. Barbara u Dubravki u Konavlima i Crljivica kraj Ciste Velike u Imotskoj krajini) kao dio kulturne baštine iznimne univerzalne vrijednosti uvršteno je 2016. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Stećci se nalaze ili na komunalnim grobljima ili pojedinačno podignuti na »baštini« plemenitaša. Prema razrađenoj i danas važećoj tipologiji dijele se na položene (ploče, sanduci i sljemenjaci) i uspravne (četvrtasti stupovi, uspravne ploče/stele i križevi/križine), premda neki autori naziv stećak smatraju opravdanim samo za sanduke i sljemenjake. U XIII. st. stećak je samo grubo oblikovana ploča (najstarijim stećkom smatra se nadgrobna ploča trebinjskoga župana Grda iz druge polovice XII. st.), a od sredine XIV. st. pojavljuju se sanduci i sljemenjaci. Obično su ukrašeni figuralnim prizorima, pojedinačnim likovima ljudi, životinja (vuk, konj, zmija), fantastičnih bića (krilati konji, zmajevi), različitim simboličnim i ornamentalnim motivima, sve izvedeno najčešće u plitkom reljefu ili rjeđe urezivanjem. Katkad je riječ o cijelim kompozicijama koje prikazuju lov (najčešće na jelena, potom medvjeda i vepra), viteške prizore (dvoboji, turniri konjanika, ispraćaj vitezova u boj), kolo koje plešu muškarci i žene. Uz viteške prizore idu i štitovi s feudalnim amblemima te oružje. Simbolični su motivi solarno-lunarni, tj. krug, rozeta, svastika, polumjesec te križ i ljiljan, a sasvim su dekorativni motivi vitice s lišćem i grozdovima, tordirane vrpce, spirale. Sljemenjaci i sanduci raščlanjeni arkadnim stupovima često ostavljaju dojam građevine. Na području BiH razlikuju se dvije umjetničke skupine: hercegovačka sa središtem u okolici Stoca, gdje se nalaze najljepše nekropole (Radimlja), i istočnobosanska, dok se na području srednje Bosne uočava dodir obiju skupina na primjeru nekropole u Zgošći. Hercegovačku skupinu karakteriziraju sanduci i sljemenjaci koji nose narativne i figuralne prizore, dok u istočnobosanskoj prevladavaju tipovi uspravnih stećaka ukrašenih dekorativnim, pretežito vegetabilnim motivima, a likove vitezova zamjenjuje ruka s mačem. Manji broj stećaka nosi i natpise, koji su, s iznimkom najstarijih, pisani bosančicom. Oni sadrže podatke o pokojniku, majstoru koji je izradio stećak, a govore i o različitim društvenim slojevima. Stećke su klesali majstori »kovači«, a natpise na njima, vjerojatno samo kao predložak, sastavljali su »dijaci«. Umjetnička obradba slijedi pučki oblikovni izraz s utjecajima romaničke i gotičke umjetnosti uz osebujnosti prouzročene kulturnom i političkom izoliranošću krajeva u kojima se nalaze. Stećci se od XIX. st. dovode u vezu s Crkvom bosanskom odnosno krstjanima, no kao dokaz protiv toga stajališta stoji činjenica da su nekropole sa stećcima služile svim stanovnicima bez obzira na njihovu crkvenu pripadnost. Arheološka iskapanja pokazuju da su neke nekropole ležale oko crkava iz istoga doba, a krstjani nisu gradili crkve i nisu štovali simbol križa koji se pojavljuje na stećcima. Neki autori smatraju da su prikazi lova, turnira i plesa tipični motivi zapadnoeuropske umjetnosti kasnoga srednjeg vijeka, te da su i arhitektonski elementi imitacija romaničkih ili gotičkih zapadnjačkih građevina. Ti zapadnjački utjecaji isprepleli su se s narodnom, starom slavenskom tradicijom, ali i određenim utjecajima Crkve bosanske. Drugi autori pretpostavljaju vlašku pripadnost stećaka podrazumijevajući pod Vlasima autohtono, predslavensko, nomadsko stanovništvo, što su potvrdila antropološka proučavanja kostura pokojnika pokopanih ispod stećaka.
