stipulatio

stipulatio [~la:'ci·o] (latinski), u rimskom pravu, formalistički verbalni ugovor što nastaje svečanim pitanjem budućega vjerovnika i izravnim suglasnim odgovorom budućega dužnika. U hrvatskom jeziku rabi se izraz stipulacija. Kao i većina ostalih formalističkih poslova staroga civilnog prava, stipulatio je bio apstraktni pravni posao, jer se pravni razlog (causa) zbog kojega je ugovor zaključen nije navodio u samoj stipulaciji. Upravo zato, u obliku stipulatio zaključivali su se najrazličitiji pravni poslovi u rasponu od obećanja miraza (dotis dictio) preko jamstva (adpromissio) i ugovorne kazne (stipulatio poenae) pa sve do plaćanja zajamske svote, kupovne cijene (pretium) i dr. Zahvaljujući širokoj uporabljivosti stipulacije u obveznim odnosima, ona je bila jezgra rimskoga kontraktnoga sustava na kojoj se izgradilo klasično ugovorno pravo kao temelj modernih ugovornopravnih poredaka.