stjecaj kaznenih djela, postojanje više kaznenih djela jednoga počinitelja za koja se, u pravilu, sudi istodobno. Idealni je stjecaj kada počinitelj jednom radnjom počini više kaznenih djela. Ako su pritom počinjena istovrsna djela (npr. netko jednom bombom usmrti više osoba i na taj način počini više ubojstava), posrijedi je homogeni idealni stjecaj, a ako su počinjena raznovrsna kaznena djela (npr. silovanje i rodoskvrnuće ako otac siluje kćer), to je heterogeni idealni stjecaj. Idealni stjecaj pretpostavlja jedinstvo radnje, bilo u prirodnom, bilo u pravnom smislu. Realni stjecaj postoji kada počinitelj s više radnji počini više kaznenih djela za koja mu se istodobno sudi. Kod obje vrste stjecaja sud je dužan najprije utvrditi pojedinačne kazne za sva kaznena djela, a onda od njih, prema posebnim pravilima, oblikovati jedinstvenu kaznu. Pritom sud može primijeniti metodu apsorpcije – prema kojoj najteža kazna predstavlja ujedno i jedinstvenu kaznu, metodu kumulacije – prema kojoj je jedinstvena kazna zbroj pojedinačnih kazni, te metodu asperacije – prema kojoj se jedinstvena kazna dobiva pooštrivanjem najteže pojedinačne kazne, ali tako da je i gornja mjera jedinstvene kazne ograničena posebnim pravilima. Kod tzv. prividnoga stjecaja jedna ili više radnji ispunjavaju bića dvaju ili više kaznenih djela, ali se počinitelj osuđuje samo za jedno od njih prema načelu specijalnosti (specijalni zakon isključuje primjenu općega zakona), supsidijarnosti (primarni zakon isključuje primjenu supsidijarnoga) ili konsumpcije (gl. kazneno djelo isključuje sporedno).
