strukturalistička psihologija.
1. Smjer u psihologiji koji, polazeći od pretpostavke da je sve čovjekovo doživljavanje skup ili spoj jednostavnih, dalje nedjeljivih procesa (mentalnih elemenata), nastoji otkriti te elemente (npr. osjete, predodžbe i osjećaje), kako bi se utvrdila temeljna struktura svijesti. Glavna joj je istraživačka metoda bila introspekcija (smjer se stoga ponekad naziva i introspekcionizam), koja se koristila u strogo kontroliranim eksperimentalnim uvjetima. Utemeljili su je krajem XIX. st. Wilhelm Wundt i Edward Bradford Titchener; s obzirom da nikad nije postala općeprihvaćenim smjerom u psihologiji, ugasila se krajem 1920-ih, nakon njihove smrti. Danas ima ponajprije povijesni značaj: zaslužna je za uvođenje eksperimenta kao glavnog istraživačkog postupka te za razvitak psihologije u zasebnu empirijsku znanost. Potaknula je i razvoj novih psihologijskih smjerova i škola (npr. biheviorizma i geštalt-psihologije), koji su se javili kao kritički odgovor na, među ostalim, njezin pretjerani redukcionizam odnosno elementarizam, isključivu uporabu introspekcije, koja znatno sužava predmet psihološkog istraživanja, te nekonzistentnost rezultata introspektivnih izvještaja.
2. Teorija kognitivnoga razvoja čovjeka, osobito utjecajna u suvremenoj dječjoj psihologiji. Utemeljio ju je Jean Piaget, prema kojemu je »struktura« dinamički, samoprilagođavajući sustav transformacijskih pravila koja određuju njezin stupnjevit razvoj. Ta se pravila sastoje od triju glavnih svojstava: cjelovitosti, transformacije i samoregulacije. Piagetov je strukturalizam konstruktivistički – kognitivni se razvoj shvaća kao međudjelovanje biološkog sazrijevanja djeteta i aktivnog istraživanja okoline, a takav razvoj istodobno predstavlja stjecanje znanja i javljanje kvalitativne promjene u mišljenju i rasuđivanju.
