Struve [stru:'və], Otto, američki astronom ruskoga podrijetla (Harkiv, danas u Ukrajini, 12. VIII. 1897 – Berkeley, 6. IV. 1963). Unuk Ota Vasiljeviča Struvea i praunuk Vasilija Jakovljeviča Struvea. Diplomirao je 1919. na Sveučilištu u Harkivu, doktorirao 1923. na Sveučilištu u Chicagu, gdje je radio 1924–50 (kao redoviti profesor od 1932). Radio je i u zvjezdarnicama Yerkes (1921–47), gdje je od 1932. bio ravnatelj, McDonald, kojoj je bio osnivač i ravnatelj (1939–50) i Leuschner, također kao ravnatelj (1950–59) te je bio prvi ravnatelj Nacionalnoga radioastronomskog opservatorija Sveučilišta u Virginiji (1952–62). Bio je glavni urednik časopisa Astrophysical Journal (1932–47).
Bavio se teorijskom i praktičnom astronomijom. Otkrio je planetoid 991 McDonald (1922). Ustanovio je vrtnju zvijezda i ovisnost brzine vrtnje o spektralnom razredu zvijezda (brže se vrte zvijezde veće mase i više temperature), istraživao svemirsku raširenost vodika, ispitivao stanje zvjezdanih atmosfera i fizičke uvjete nastanka spektralnih linija, proučavao međuzvjezdanu tvar te fizička i kinematička svojstva dvojnih i promjenljivih zvijezda. Otkrio je da se jakost spektralnih linija u sustavu dvojnih zvijezda mijenja tijekom orbitalnoga gibanja (1937., danas Struve-Sahadeov efekt). Pretpostavio je da bi se oko nekih zvijezda planeti mogli nalaziti znatno bliže matičnoj zvijezdi nego što je to slučaj u Sunčevu sustavu, te da bi ih se moglo otkriti spektroskopskim promatranjem gibanja zvijezde.
Bio je član Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1937), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1942), Royal Society (od 1954) i predsjednik Međunarodnoga astronomskoga saveza (1952–55). Po njem je nazvan planetoid (2227 Otto Struve), a po njem, njegovu djedu i pradjedu nazvan je krater na Mjesecu (Struve).
