stvarno pravo.
1. Grana građanskoga prava, sustav pravnih pravila kojima se uređuju društveni odnosi koji nastaju među ljudima glede neposrednoga gospodarskog iskorištavanja stvari (stvarno pravo u objektivnom smislu).
2. Imovinsko pravo koje svojega nositelja ovlašćuje da određene stvari ima u svojoj neposrednoj privatnoj vlasti – potpunoj ili ograničenoj, a svim drugim građanskopravnim subjektima zabranjuje da ih u izvršavanju te vlasti samovlasno smetaju (stvarno pravo u subjektivnom smislu). Stvarno pravo u objektivnom smislu (stvarnopravno uređenje, stvarnopravni režim) tradicionalno se klasificira na opće stvarnopravno uređenje i posebna stvarnopravna uređenja, odn. posebne stvarnopravne režime koji obuhvaćaju pravna pravila za pojedine kategorije stvari, koja često u velikoj mjeri odstupaju od općeg uređenja (npr. za šume, poljoprivredno zemljište, vode, groblja, željezničku infrastrukturu, javne ceste i dr.). Temeljna su načela stvarnoga prava načelo privatnopravne vlasti na stvari, načelo zatvorenoga broja stvarnih prava, načelo određenosti i načelo publiciteta. Načelo privatnopravne vlasti na stvari zahtijeva: da je pravni odnos glede stvari objekt stvarnopravnog uređenja; da je stvarnopravni odnos privatnopravnoga karaktera; da je privatnopravna vlast neposredna, tj. da je vlast usmjerena neposredno na stvar, a ne posredno putem neke osobe (kao npr. u nekom obveznopravnom odnosu); da je stvarnopravna vlast apsolutna, tj. da djeluje prema svima (erga omnes), ne kao u obveznopravnom odnosu samo između (dviju ili više) stranaka (inter partes), i da je stvarno pravo neposredno povezano sa stvari, tj. da pravna vlast i dalje postoji i kada nema neposredne faktične vlasti na stvari na kojoj postoji stvarno pravo(načelo slijeđenja). Načelo zatvorenoga, ograničenoga broja stvarnih prava (numerus clasus) predviđa postojanje samo onih vrsta stvarnih prava i onih njihovih sadržaja koji su predviđeni zakonom. Prema načelu određenosti svako subjektivno građansko pravo može postojati s točno određenim sadržajem glede točno određene (individualizirane) pojedinačne stvari (species). Načelo publiciteta određuje da postojanje stvarnoga prava mora biti vanjski vidljivo. Publicitet se ostvaruje na različite načine. Kod pokretnina to je redovito posjed, a kod nekretnina upis u zemljišnu knjigu. U hrv. pravnom sustavu stvarna su prava pravo vlasništva, pravo služnosti, pravo iz stvarnoga tereta, pravo građenja i založno pravo. Pravo vlasništva neograničeno je stvarno pravo jer svojemu nositelju daje načelno neograničenu, integralnu privatnu pravnu vlast na stvari, a preostala su stvarna prava tzv. ograničena stvarna prava (u starijoj literaturi: stvarna prava na tuđoj stvari), jer svojemu nositelju daju samo ograničenu, parcijalnu privatnu pravnu vlast na stvari. Unutar stvarnoga prava posebno se u sustavima koji prihvaćaju zemljišnoknjižni sustav izdvojilo zemljišnoknjižno pravo kao samostalna pravna cjelina.
