sufiks (lat. suffixum: dodatak, dometak), u lingvistici, termin kojim se označuje vezani morfem koji stoji iza korijena. Naziva se i tvorbeni nastavak (za razliku od obličnoga nastavka kojim se samo mijenja oblik postojeće riječi), a čini ga niz glasova s pomoću kojega se od jedne riječi dobiva druga riječ (npr. učitelj+ica = učiteljica). U sastavu riječi sufiks ima stalno mjesto, tj. uvijek se nalazi na završetku riječi, za razliku od prefiksa koji se uvijek nalazi na početku riječi. Mjesto na kojem se sufiks (i prefiks) spaja s osnovnom riječi naziva se tvorbeni šav (npr. u riječi čitač tvorbeni je šav između čit- i -ač), ili spoj između leksema i morfema. Sufiks nikada ne nosi leksičko značenje, ne pojavljuje se kao osnova ni samostalno. Sufiksi sudjeluju u tvorbi imenica (čita-telj), pridjeva (barok-ni), brojeva (sedamnaest-i), glagola (mir-ovati) i priloga (mjest-imice). Mogu biti domaćega (-ač, -ovati) i stranoga (-ist, -irati) podrijetla. Sufiksi sudjeluju u trima tvorbenim načinima: sufiksaciji (učitelj-ica), prefiksalno-sufiksalnoj tvorbi (pri-mor-je) i složeno-sufiksalnoj tvorbi (dug-o-prug-aš). U sufiksaciji se na tvorbenu osnovu dodaje samo sufiks, dok kod prefiksalno-sufiksalne tvorbe dolazi do istodobnog dodavanja prefiksa i sufiksa, a kod složeno-sufiksalne tvorbe dolazi do istodobnoga slaganja dviju osnova i dodavanja sufiksa. Različiti sufiksi katkad mogu imati isto tvorbeno značenje (npr. sufiksi -ač, -ik, -telj, -lac mogu označivati vršitelja radnje). Tada govorimo o istoznačnim ili sinonimnim sufiksima. Tvorbeno istoznačne riječi (tj. riječi tvorene istoznačnim sufiksima) mogu razjednačiti svoje leksičko značenje, pa se tako npr. čitač upotrebljava za stroj (npr. optički čitač), a čitatelj za čovjeka. Norma može jednoj od tvorbeno istoznačnih riječi dati prednost pred drugom, pa tako npr. riječ čitatelj ima prednost pred riječju čitalac. Jedna riječ može imati više od jednoga sufiksa (npr. čitatelj-ica).
