Tanger (franc. izgovor [tᾶže']) (arapski Ṭanǧa [ṭa'nǯa], španjolski Tánger [ta'ŋxer], engleski Tangier [tænǯịə'ɹ]), grad i slobodna luka u sjevernome Maroku, u Gibraltarskim vratima; 1 275 428 st. (2024). Leži na nekoliko obalnih brežuljaka uz istoimeni zaljev. Sastoji se od staroga, arapskog dijela sa zidinama (medina), koje leže uglavnom uz obalu i u zapadnome dijelu grada i unutar kojih su džamija iz XVII. st., bivša sultanova palača iz XVIII. st. i druge građevine; noviji je dio izgrađen u XIX. i XX. st. Sveučilište; Muzej Kazba. Mnogobrojne industrijske zone. Tekstilna (sagovi i dr.), prehrambena, kemijska i metalna industrija; metalurgija; umjetnički obrti (obradba kože, drva, srebra i dr.). Trgovačko, tranzitno i turističko središte (povoljna sredozemna klima, kupališni turizam; na ruti za krstarenja). Željezničkim prugama povezan je s Casablancom i Alžirom. Industrijski lučki kompleks Tanger-Med (45 km od Tangera). Međunarodna zračna luka Ibn Battouta. – U neposrednoj blizini današnjega grada nalazio se antički Tingis, trgovačko uporište Feničana i Kartažana. Osvojivši ga 82. pr. Kr., Rimljani su mu 38. pr. Kr. dali status kolonije, a 42. učinili su ga glavnim gradom provincije Mauretanije (Mauretania Tingitana). Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva osvojili su ga Vandali (429), Bizant (533), Zapadni Goti (VII. st.) i Arapi (705). Od 1471. bio je pod vlašću Portugala koji ga je 1661. dao Engleskoj kao miraz Katarine od Bragançe prilikom njezine udaje za Karla II. Englezi su ga zbog visokih troškova održavanja vojne posade 1684. napustili. Od 1777. bio je glavna marokanska vanjskotrgovačka luka te je do 1820-ih postao sjedište svih stranih konzulata (poslije poslanstava) koji su od 1840-ih postupno sve više sudjelovali u lokalnoj upravi u kojoj su Francuska i Španjolska te Velika Britanija, zbog iznimnoga strateškog položaja Tangera na prilazu u Sredozemno more, nastojale steći dominantni utjecaj. S ciljem osnaživanja vanjskopolitičkog prestiža i položaja Njemačke, u gradu se 1905. demonstrativno iskrcao njemački car Vilim II. te deklarativno podržao neovisnost Maroka (naspram francuskih pretenzija) što je izazvalo međunarodnu krizu, koja je bila riješena na konferenciji 13 država sudionica (11 europskih, Maroko i SAD) u Algecirasu 1906. na kojoj je, među ostalim, zaključeno da se u Tangeru osnuje policija pod francusko-španjolskom kontrolom. Pošto je 1912. sporazumom u Fesu uspostavljen francuski protektorat nad Marokom (pri čemu je Francuska približno desetinu marokanskoga teritorija prepustila protektoratu Španjolske), francusko-španjolskom konvencijom predviđen je za Tanger poseban status. Naposlijetku je Pariškom konvencijom 1923. osnovana neutralna Međunarodna zona Tangera (obuhvaćala je grad i neposrednu okolicu, ukupno 382 km²) što je stupilo na snagu 1925. Nad zonom je uspostavljen složen sustav uprave u kojoj su sudjelovali predstavnici Francuske (s najvećim utjecajem), Španjolske, Velike Britanije, Italije, Belgije, Nizozemske, Portugala, SAD-a i Maroka. U zoni je bilo zabranjeno držanje vojnih trupa, nije bilo poreza, carina ni kontrole bankarskog poslovanja. Zahvaljujući visokom stupnju društvene, političke i ekonomske slobode grad je postao stjecište umjetnika, boema, političkih emigranata i proganjanih društvenih (npr. homoseksualnih) skupina, a i financijskih špekulanata, krijumčara, špijuna, pustolova te se ondje razvilo kozmopolitsko društvo na razmeđi i dodiru kultura (sredinom 1930-ih u gradu je živjelo oko 30 000 muslimanskih Arapa i Berbera, oko 12 000 marokanskih i europskih židova te oko 10 000 kršćanskih Europljana). Iskoristivši slom Francuske 1940., Španjolska je okupirala Tanger, ali ga je nakon II. svjetskoga rata morala evakuirati. Velika Britanija i Francuska zaposjele su ga 11. X. 1945., potom je obnovljen režim slobodne zone. Grad je 1956. pripojen Maroku.
