Taylor [tẹi'lə], Alfred Edward, engleski filozof (Oundle, 22. XII. 1869 – Edinburgh, 31. X. 1945). Predavao je moralnu filozofiju i religiju u Edinburghu, Manchesteru i Oxfordu. Taylor je hegelovac i neoplatoničar, baštinik britanskog idealizma; u epistemologiji nastojao spojiti Sokratovo i Platonovo naučavanje. Uz utjecaj klasične filozofije, u teističkoj je metafizici bio pod utjecajem F. H. Bradleya; u moralnoj filozofiji razmatrao odnose ispravnoga i božanskoga nauma, u nastojanju da etiku učini neovisnom o metafizici. Glavna djela: Problem ponašanja: proučavanje fenomenologije etike (The Problem of Conduct: A Study in the Phenomenology of Ethics, 1901), Elementi metafizike (Elements of Metaphysics, 1903), Varia Socratica (1911), Platon: čovjek i njegovo djelo (Plato: The Man and His Work, 1926), David Hume i nadnaravno (David Hume and the Miraculous, 1927).
