Tišov, Ivan, hrvatski slikar (Viškovci kraj Đakova, 8. II. 1870 – Zagreb, 20. IX. 1928). Predstavnik slikarstva akademskoga realizma, dosljedno vjeran ustaljenim formama, s pokojim otklonom u simbolizam.
Školovanje i prve narudžbe
U Zagrebu je 1883–87. polazio dekorativno-slikarski odjel Obrtne škole s kojom je sudjelovao pri oslikavanju grkokatoličke crkve u Zagrebu (1886), župne crkve (danas katedrale) u Bjelovaru (1888) te dvorca Trnovec u Pačetini Gornjoj kraj Krapine. Školovanje je nastavio na Umjetničko-obrtnoj školi u Beču u Rudolfa Rösslera, Friedricha Sturma i Wilhelma Grolla 1890–93. te na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu u Karla von Marra 1893–94. Vrativši se u Zagreb, bio je učitelj slikarstva na Obrtnoj školi od 1895. do umirovljenja 1928. Presudnu ulogu u njegovu slikarskom razvoju imao je Iso Kršnjavi omogućivši mu velike državne narudžbe, istodobno usmjeravajući ga na slikarske uzore, što se negativno odrazilo na kasniju percepciju njegove umjetnosti, kada je opisivan kao tradicionalni i dekorativni slikar. Sudjelujući u opremanju prostorija palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10., osim zidnih slika na stubištu te mitoloških kompozicija i portreta filozofa u Pompejanskoj sobi, naslikao je za strop Zlatne dvorane četiri alegorijske kompozicije: Bogoštovlje (1893), nadahnuto slikarstvom visoke talijanske renesanse, Nastava (1894–1900), koja je bliska slikarstvu orijentalizma i predrafaelita, Umjetnost (1894), rasvijetljene palete pod utjecajem Vlahe Bukovca te Znanost (1900), inspirirana ranim djelima Gustava Klimta. Tom razdoblju pripada i samostalno djelo, štafelajna slika Muzika (1892), vrhunsko ostvarenje akademskoga realizma. Po narudžbi Zemaljske vlade sudjelovao je u izradbi dekorativnih akvarela s prikazima školskih ustanova (danas u tzv. Pariškoj sobi Hrvatskoga školskog muzeja) za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. Nadahnut Bukovcem, izradio je kompozicije Ulazak Drame u zgradu kazališta (1905) te Porin i Dubravka (1910–11) za strop foajea zagrebačkoga HNK-a, a slične je tematike i oleografija nastala u spomen otvorenja nove kazališne zgrade 1895. Slavlje hrvatske kazališne umjetnosti, tiskana 1909. Za potrebe oslikavanja zgrade Sveučilišne biblioteke (danas Hrvatski državni arhiv) usavršavao se 1913–14. na Académie Julian u Parizu u Jean-Paula i Paula Alberta Laurensa te je potom u profesorskoj čitaonici izveo u maniri akademskoga realizma antički inspirirane alegorije Scientiae naturales – Scientiae scholasticae i Artes liberales (1914). Za boravka u Parizu radio je vrsne aktove (Muški akt na Académie Julian, 1913; Oblačenje žene, 1914), a nakon povratka mitološke kompozicije naglašene simbolike i neskrivena hedonizma (Satiri i Satiri i nimfe, 1916).
Sakralno slikarstvo
Rano se specijaliziravši za religiozno slikarstvo, primao je mnogobrojne državne narudžbe vladina Bogoštovnoga odjela, posebice za pravoslavne crkve. Radi izučavanja bizantskoga slikarstva posjetio je 1895. Veneciju i Ravennu, poslije i Veliko Trnovo u Bugarskoj. Spajajući elemente nazarenskoga slikarstva, akademskoga realizma, secesije i simbolizma te neke značajke bizantskoga slikarstva poput zlatne pozadine i plošno oblikovane aureole, slikao je stilom koji se tada nazivao bizantskim. Pod nadzorom Kršnjavoga te biskupa Julija Drohobeczkoga izradio je s Celestinom Medovićem, Belom Čikoš-Sesijom i Ferdom Kovačevićem monumentalni ikonostas za novoobnovljenu grkokatoličku katedralu Svetoga Trojstva u Križevcima (1895–97). U istoj je crkvi izveo i nekoliko zidnih slika, među kojima se izdvaja kompozicija Ulazak Krista u Jeruzalem koju je 1897. naslikao i kao štafelajnu sliku (Grkokatoličko sjemenište i biskupski dvor u Zagrebu), a koja se uvrštava u najbolja ostvarenja orijentalizma u hrvatskoj umjetnosti. Naslikao je i dijelove ikonostasa parohijskih crkvi u Požegi (1900., uništen), Korenici (1901., uništen) i Bjelovaru (1901–02) te cjelokupne ikonostase u sabornoj crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom (1906–07), jedan od vrhunaca njegova opusa, u parohijskim crkvama u Velikom Pašijanu kraj Garešnice (1907), Dragotini kraj Gline (1908., uništen), Pačetinu kraj Vukovara (1909–10) i kapeli Svetih triju jerarha u sklopu zgrade gimnazije na Rooseveltovu trgu u Zagrebu (1912., danas u crkvi sv. Petke u Bolfanu kraj Ludbrega). Za grkokatoličku crkvu u Zagrebu izveo je kompozicije Hosana vo višnji Bogu – Rođenje Kristovo (1912) te Uskrsnuće Krista i Posljednji sud (1918), a za rimokatoličke crkve oltarne pale u Remetincu kraj Novoga Marofa (1911), Stražemanu kraj Požege (1914), Međuriću kraj Lipika (1921) te u crkvi sv. Marije na Dolcu u Zagrebu (1922–25).
Velike historijske kompozicije i ostala područja djelovanja
Nakon I. svjetskoga rata izveo je po narudžbi državnih ili javnih institucija niz kompozicija u ulju velikih dimenzija povijesnoga (kroničarskoga) karaktera. Za strop stubišta zgrade Hrvatskoga sabora naslikao je Dan slobode (1919–20) i Vatromet na Gornjem gradu u čast regenta Aleksandra (1920; Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu), a za beogradske naručitelje slike Jugoslavenski odbor u Parizu (1921) i Ujedinjenje (1922., Narodni muzej u Beogradu) te 1. prosinca 1918. godine (1926) i Doček kralja Aleksandra i srpske vojske 1918. godine (1926., Skupština Republike Srbije). Među izgubljenim su mu platnima Jugoslavenski odbor pri sjednici u Londonu (1919–20) i Slava Lisinskom (1927), namijenjena za strop dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Autor je i mnogobrojnih portreta povijesnih osoba (Portret Ljudevita Gaja u ilirskoj odori, 1908) i suvremenika (Vladimir Vidrić, 1909), među kojima se ističu nekoliko portreta supruge Terezije, Portret djevojke s bijelom kapicom (1894) i Portret Slave Raškaj (oko 1898) te portreti cijelih figura Svetoslava i Ane Gaj (1907) uzdužnoga secesijskoga pravokutnog formata.
Rado se vraćao zavičajnim temama te je izrađivao kompozicije sa slavonskim motivima idealiziranih prizora iz života seljaka (triptih Slavonska idila, 1901; Pod javorom, 1906) koje je interpretirao pod utjecajem plenerizma i njemačkih simbolističkih slikara, poput Gajdaša iz Posavine (1902), ugođajnoga krajolika efektne atmosfere zalaska sunca. Bavio se i opremanjem knjiga te je sudjelovao ilustracijama u bosanskohercegovačkom (1901) i hrvatskom (1902) dijelu monografije Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici (Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild). Sudjelovao je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899–1900) i Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), te na izložbama Društva umjetnosti, Saveza jugoslavenskih umjetnika »Lada« i Društva hrvatskih umjetnika »Lada«. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku (1988., 2005. i u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu), a manje u Đakovu (2004., 2013., 2020).
