tokata (talijanski toccata, od toccare: dotaknuti), skladba za instrumente s tipkama virtuoznoga, gotovo improvizacijskoga karaktera i slobodne forme, popularna pretežito u razdoblju kasne renesanse i baroka, od kraja XVI. do sredine XVIII. st. U početku su se tokatama nazivale i fanfare za puhaće instrumente, a teško ih je razgraničiti od srodnih formi preludija i fantazije. Premda osnovno obilježje tokati daju brze pasaže i akordski sklopovi, već u ranim tokatama (Claudio Merulo, Girolamo Frescobaldi) s njima se izmjenjuju polifonski odsjeci. Daljnji razvoj tokate karakterizirala je proturječnost između rapsodičnosti i motorike, ali i između homofonije i polifonije. Posebno su zanimljive tokate Johanna Sebastiana Bacha. U kasnijim razdobljima tokata gubi na važnosti, a od izvornih obilježja zadržava samo motoričnost.