tomizam, filozofijsko-teologijski sustav nastao na temelju nauka Tome Akvinskoga i njegovih nasljedovatelja, jasno zacrtan na Tridentskom koncilu (1546–63). Premda se razvijao u duhu zahtjeva Tome Akvinskoga za sintezom najboljih postignuća skolastičkih filozofa, tomizam je ipak bitno ostao vezan za Aristotela i Tomu Akvinskoga i njihovo shvaćanje metafizike i spoznajne teorije. U tom izričitom oslanjanju na tzv. »kauzalnu metafiziku« i racionalnu vrstu spoznaje, tomizam odbacuje svaki platonizam i intuicionizam, posebice Augustinov nauk o spoznaji kao dodirivanju s božanskim idejama, o vjeri kao nužnom uvjetu apsolutne spoznaje, itd. Zbog toga tomizam, suprotno platoničarima, polazi od osjetilne spoznaje i po uzoru na Tomu razvija tzv. teoriju »dvaju katova« istine: prvi je kat osjetilna spoznaja s pomoću naravnoga svjetla razuma, preko koje se dospijeva do »štostva« (bîti, quidditas) osjetilnih stvari, a drugi je katolička vjera, koja nas jedina može voditi spoznaji Boga. Glavna teza tomizma zasniva se na »analogiji bitka« (analogia entis), koja polazi od postavke da se putem spoznaje bitka bića može logički i ontologički zaključiti o postojanju njegova Tvorca. U etici se tomizam poziva upravo na ontologički red stvari – poredak bića nužno implicira poredak vrjednota, kojih je korektiv prilikom praktičnoga izvršenja savjest. Ćudoredni poredak utemeljen je dakle u ontologičkom poretku: »Kakve su spoznaje, takva su i djelovanja« (J. Stadler). Isto vrijedi i za tomističko razumijevanje lijepoga: ono nije ništa drugo nego izraz sklada svjetskog poretka stvaranja.
