Turina, Drago, hrvatski scenograf (Virje, 6. V. 1943 – Zagreb, 17. I. 2020). U Zagrebu je studirao strojarstvo i brodogradnju. Kazališnom scenografijom bavio se od 1965. Radio najviše na dramskim predstavama, ali i u operi i mjuziklu, nastojeći scenografijama stvoriti autentičan isječak prostora i vremena pridajući pozornost govorenoj riječi na sceni. Surađivao s više hrvatskih kazališta: HNK u Zagrebu (M. Krleža, Put u raj; R. Marinković, Kiklop; B. Brecht, Majka Courage i njena djeca; J. Gotovac, Ero s onoga svijeta; B. Papandopulo, Kraljevo), Dramsko kazalište »Gavella« (G. Büchner, Dantonova smrt; L. Pirandello, Večeras improviziramo; W. Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete, Richard II. i Henry IV.; P. Shaffer, Amadeus; F. Šovagović, Sokol ga nije volio), Teatar &TD (A. Šoljan, Dioklecijanova palača i Romanca o tri ljubavi; J.-P. Sartre, Muhe; Ch. Hampton, Opasne veze), Zagrebačko kazalište mladih (T. Bakarić, Smrt Stjepana Radića), Komedija (N. Škrabe – B. Senker – T. Mujičić – S. Kalogjera, O’Kaj; I. Krajač – K. Metikoš – M. Prohaska, Gubec-beg i Grička vještica; V. Hugo, Jadnici), HNK Split (S. Šnajder, Hrvatski Faust) i HNK Rijeka (M. Matišić, Legenda o svetom Muhli). Na filmu se okušavao povremeno, ali zapaženo, često simboličkim odabirom scenografije: Mirisi, zlato i tamjan (1971) A. Babaje, Timon (1973) T. Radića, Izbavitelj (1976., Zlatna arena za scenografiju) K. Papića, Pad Italije (1981) L. Zafranovića. Ostvario je preko 250 scenografija. Predavao je scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti. Dobitnik je više nagrada i međunarodnih priznanja.
