ultramontanizam (franc. ultramontanisme, prema srednjovj. lat. ultramontanus: prekogorski, s one strane Alpa), isprva, u XVIII. st., naziv za katolicizam strogo odan papi; posebno su ga prihvatili oni koji su se opirali galikanizmu i febronijanizmu. U XIX. i početkom XX. st. ultramontanizam je postao prevladavajuća struja među francuskim katolicima. Nasuprot koncilijarizmu i galikanizmu ultramontanizam je isticao papinu nezabludivost, primat nad biskupskim kolegijem i koncilom te božansko pravo vladara i njegovu nepovrjedivost; kako su se oslanjali na Rim, s one strane Alpa, sljedbenici te doktrine nazvani su ultramontanistima. Ultramontanizmu su pripadali i tradicionalisti (J. de Maistre) i liberalni katolici (F. R. de La Mennais, Ch. de Montalembert, H. Lacordaire). Prvi su u papinstvu vidjeli religijski, moralni i društveni autoritet protiv revolucionarnih nasilja, drugi oslonac protiv svemoći države u doba restauracije Bourbona. Umjereniji oblik ultramontanizma prevladao je na Prvom vatikanskom koncilu u definiranju dogme o papinoj nezabludivosti. – Moderna shvaćanja o odnosima između Crkve i države nakon Drugoga vatikanskoga koncila, učinila su ultramontanizam povijesnim pojmom.
