Uzbekistan (uzbečki O‘zbekiston; Republika Uzbekistan/O‘zbekiston Respublikasi), država u središnjem dijelu centralne Azije. Graniči s Kazahstanom (duljina granice 2203 km) na sjeveru i zapadu, Turkmenistanom (1621 km) na jugozapadu, Afganistanom (137 km) na jugu, Tadžikistanom (1161 km) na jugoistoku i Kirgistanom (1099 km) na istoku. Obuhvaća 448 900 km².
Prirodna obilježja
Uzbekistan je pretežito nizinska zemlja u međurječju Amu-Darje i Sir-Darje; 4/5 teritorija čini središnje položena Turanska nizina. Na sjeverozapadu obuhvaća južni dio Aralskoga jezera te istočni dio ravnjaka Ustjurt. U središnjem se dijelu, u Turanskoj nizini, nalazi prostrana pješčana pustinja Kizilkum, koja prema jugoistoku prelazi u ogranke i visoka gorska bila zapadnog Tien Shana, Pamira i Alajskoga gorja (Zeravšan, Turkestan, Gissar), s najvišim vrhom zemlje (4643 m) u južnom dijelu gorja Gissar na granici prema Tadžikistanu. Najviši dijelovi gorja pokriveni su vječnim snijegom i ledenjacima. Duž riječnih tokova nalaze se prostrane oaze, a u međuplaninskim kotlinama na istoku zemlje plodne i gusto naseljene doline (Samarkandska, Taškentska, Zeravšanska, Čirčik-Angrenska), od kojih je najveća Ferganska dolina. Duga je oko 300 km, široka do 150 km, s tri strane okružena planinama, a otvorena prema zapadu. Uzbekistan se nalazi u seizmički nestabilnom području, pa su česti potresi (Taškent, 1966).
Zbog smještaja u središnjem dijelu euroazijskog kopna klima je izrazito kontinentalna, s vrućim ljetima (do 44 °C) i hladnim zimama (do –30 °C); godišnja je količina oborina u ravnici od 45 do 200 mm, a na planinama 1000 mm.
Rijeke pripadaju uglavnom bazenu Aralskoga jezera. Južnim dijelom zemlje, duž granice s Turkmenistanom, teče Amu-Darja, a istočnim dijelom protječu Sir-Darja i Zeravšan. Rijeke se iskorištavaju za umjetno natapanje (velika akumulacijska jezera), što je dovelo do znatnoga smanjenja površine Aralskoga jezera i njegove povećane slanosti.
U nizinskom području prevladava oskudna pustinjska i polupustinjska vegetacija, u predgorju stepe, a na planinama šume (4,8% površine) i subalpske livade. Obrađeno je 11,6%, a pod pašnjacima je 55% površine.
Stanovništvo
U Uzbekistanu živi 26 485 000 st. prema popisu 2006. god. odnosno 30 488 600 st. prema procjeni za 2014. Sa 67,9 st./km² najnaseljenija je država središnje Azije; najgušće su naseljene doline rijeka u istočnom dijelu zemlje – Ferganska, Samarkandska i dr. (pokrajina Andižan 631 st./km², Fergana 468 st./km², Namangan 337 st./km², Taškent 320 st./km²) te područje uz Amu-Darju (pokrajina Horezm 252 st./km²). Najveći dio zapadnog i srednjeg Uzbekistana slabo je naseljen (8 do 10 st./km²). Stanovnici (2000) pretežno su Uzbeci (78,3%), Tadžici (4,7%), Kazasi (4,1%), Tatari (3,3%), Rusi (2,5%; najviše ih je u Taškentu), Karakalpaci (2,1%), a ostali narodi čine 5,0% ukupnoga stanovništva. Prema vjeroispovijesti prevladavaju muslimani (76,2%; uglavnom suniti); ateisti čine 18,1% stanovništva, pravoslavci 0,8%, pripadnici židovske vjeroispovijesti 0,2%, a ostali 4,7%. Službeni je jezik uzbečki (ćirilica je zamijenjena latinicom); raširen je i ruski jezik, a u Buhari i Samarkandu i tadžički. God. 1929. na području Uzbekistana živjelo je 4,7 milijuna stanovnika, 1959. god. 8,1 milijun stanovnika, a 1989. god. 19,8 milijuna stanovnika. Stanovništvo se u razdoblju 2005–12. povećavalo po prosječnoj stopi od 1,8% godišnje, što je uglavnom rezultat visokoga prirodnog priraštaja (17,6‰ ili 1,76% u razdoblju 2008–2012), a u manjoj mjeri iseljavanja. Uzbekistan godinama ima negativnu migracijsku bilancu (34 900 st., 2013) jer više ljudi iseljava (188 700 st.) nego što useljava (153 800 st.). Prirodni priraštaj iznosi 17,5 ‰ (2013), natalitet 22,3‰, a mortalitet 4,8‰; smrtnost dojenčadi iznosi 10,5‰. Zbog visokoga prirodnog priraštaja, kao i druge države središnje Azije, Uzbekistan ima mlado stanovništvo; u dobi je do 14 god. 28,9%, od 15 do 64 god. 66,8%, a u dobi od 65 god. i više 4,3% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. god. iznosi 71,5 godina, a za muškarce 65,2 godine. Ekonomski je aktivno 13 163 000 st. (2013), od toga je 4,9% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 27,2% radne snage, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 13,1%, a u uslužnim djelatnostima 59,7% (2011). Nepismeno je 0,6% stanovništva starijeg od 15 god. (2010). Glavni je grad Taškent (uzbečki Toshkent; 2 340 900 st., 2013). Ostali su veći gradovi (2006) Namangan (415 000 st.), Samarkand (Samarqand; 364 200 st.), Andižan (Andijon; 379 400 st., 2011), Nukus (259 700 st.), Buhara (Buxoro; 241 300 st.), Karši (Qarshi; 217 400 st.), Kokand (Qo‘qon; 207 300 st.) i Fergana (Farg‘ona; 188 100 st.). U gradovima živi 51,0% stanovništva (2014).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Uzbekistan je među siromašnijim azijskim zemljama. Većina najvažnijih gospodarskih potencijala u državnom je vlasništvu, a početne strane investicije (uglavnom iz Rusije i Kine) usmjerene su u naftnu industriju i plinovode. God. 2007. ostvaren je BDP u vrijednosti od 64 milijardi USD (prema paritetu kupovne moći); BDP po stanovniku bio je 2300 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 37%, industrije 33%, a poljoprivrede 30%. Prema službenim izvorima ostvarena je puna zaposlenost, dok Svjetska banka procjenjuje da je oko 20% radne snage podzaposleno te da je oko 25% stanovništva siromašno (2007). Od prirodnih bogatstava Uzbekistan posjeduje ležišta nafte, plina, zlata, srebra, bakra, cinka te uranija i molibdena. Po proizvodnji i izvozu pamuka Uzbekistan je među vodećima u svijetu. U poljoprivrivrednoj proizvodnji, osim pamuka, prevladavaju i povrće, žitarice te meso. U industrijskoj ponudi uglavnom su tekstil, hrana, građevinska oprema, proizvodi crne metalurgije, zlato, nafta i plin. God. 2007. vrijednost izvoza bila je 8 mlrd. USD, a uvoza oko 4,5 mlrd. USD. U izvozu prednjače pamuk, zlato, plin i tekstil, a u uvozu industrijska oprema, kemikalije i roba široke potrošnje. Prema udjelu u vanj. trgovini vodeći su partneri Rusija (30%), Kina (17%), Poljska (10%), Južna Koreja (9%), Kazahstan (9%) i Turska (6%). Početkom 2008. vrijednost je deviznih rezervi 7 mlrd. USD, a vanjski je dug 4 mlrd. USD.
Promet
Prometna je mreža razmjerno dobro razvijena još za vrijeme SSSR-a, a u novije se doba postupno modernizira (brza željeznička pruga Taškent–Samarkand, duga 344 km, otvorena 2011). Željeznička mreža duga je 4192 km (2012), od čega je elektrificirano 702 km. Glavna je Transkaspijska željeznička pruga, koja vodi od Türkmenabata (Turkmenistan) preko Kagana (blizu Buhare) i Samarkanda te se kraj Džizaka (Jizzax) račva za Taškent (i dalje u južni Kazahstan) i za Andižan. Cestovnom mrežom dugom 84 400 km (2005; asfaltirano 85%) odvija se glavnina putničkoga prometa. Nafta i prirodni plin transportiraju se razgranatom mrežom cjevovoda (duljina 14 325 km, 2012). Brodski promet odvija se na Amu-Darji još samo mjestimično (zbog sniženoga vodostaja). Glavna je zračna luka u Taškentu, a veće su još u Namanganu, Buhari, Samarkandu, Urgenču.
Novac
Novčana je jedinica som (so‘m; UZS); 1 som = 100 tiyina.
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na uzbekistanskom teritoriju mogu se pratiti već od kamenoga doba. Od polovice VI. st. pr. Kr. područje današnjeg Uzbekistana bilo je pod vlašću perzijskih vladara iz dinastije Ahemenidâ (kao dio pokrajina Baktrije i Sogdijane), a 329–328. osvojio ga je Aleksandar III. Veliki, koji je stvarno zavladao tek južnim dijelovima. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. i raspada njegova carstva ti su krajevi bili u sastavu Seleukidske te, od sredine III. st. pr. Kr., grčko-baktrijske države. Pošto su grčko-baktrijsku državu 120. pr. Kr. uništila iranska nomadska plemena koja su u zemlju prodrla sa sjeveroistoka, nastalo je niz manjih država koje je sredinom I. st. zaposjelo Kušansko Carstvo u sastavu kojega je područje Uzbekistana (osim manjih dijelova pod vlašću sasanidske Perzije od sredine III. do kraja V. st.) ostalo do prodora Huna koji su ondje vladali od kraja IV. st. do 557. kada je državu Heftalita (Bijelih Huna) porazio Zapadnoturkijski Kaganat. Od 658. vazal Kine, Kaganat je u razdoblju 705–42. potpao pod arapsku vlast (Omejidskog pa Abasidskog Kalifata) te je došlo do islamizacije zemlje u kojoj je u antici dominantna religija bio mazdaizam (zoroastrizam), a koja je od I. st. širenjem budizma, potom maniheizma te nestorijanskog kršćanstva i sinkretističkih religija, bila multireligiozna. Od 821. najvećim dijelom današnjeg Uzbekistana su, kao abasidski namjesnici, upravljali vladari perzijskih dinastija Tahiridâ i, od 875., Samanidâ koji su se početkom X. st. osamostalili. Na samom kraju X. st. uzbekistansko su područje osvojili turkijski Karahanidi država kojih (Karahanidski Kanat) je od kraja XI. st. bila vazal Seldžuka, a od sredine XII. st. mongolskih Kitana (države Kara-Kitai ili Zapadni Liao). Dio područja bio je pak od kraja XI. st. pod vlašću horezmskih šahova (također isprva seldžukskih pa kitanskih vazala), koji su potkraj XI. st. ustrojili neovisnu državu od Kaspijskoga mora do Sir-Darje. Džingis-kan je 1219–21. osvojio današnji Uzbekistan većina kojeg je, nakon raspada Mongolskog Carstva, od 1260-ih bila u sastavu Čagatajskoga Kanata (osim dijela oko Horezma koji je potpao pod Zlatnu Hordu), dok ga 1363–70. nije osvojio Timur, koji je 1388. zavladao i Horezmom. Pod Timurovim nasljednicima (dinastija Timurida) područje je ostalo, najprije kao dio jedinstvene države, a potom manjih nastalih njezinom podjelom 1469., do kraja XV. st. kada ga osvajaju Uzbeci, turkijsko pleme koje od 1340. nosi ime po Uzbeku, kanu Zlatne Horde (vladao 1312–41). Njihovim stapanjem sa starosjediocima stvoren je uzbečki narod te su dovršeni turkizacija i potiskivanje stare iranske kulture. Uzbeci su 1501. osnovali Buharski Kanat kojim je od 1747. vladala dinastija Mangit (1785. proglašen je emiratom), tijekom XVI. st. dominantnu uzbečku državu, te 1511. Hivski Kanat (na području Horezma), a od dijela oslabljenog Buharskog Kanata je 1709. u Ferganskoj dolini nastao i Kokandski Kanat, koji je 1809. Buhari preoteo Taškent. Od sredine XVI. st. slabila je moć uzbečkih država zbog nazadovanja tradicionalne karavanske trgovine Putem svile, kao i zbog borbi za vlast između između tih država i u njima, a od sredine XVIII. st. započinje širenje ruskog političkog utjecaja u srednjoj Aziji (Rusija je još 1717. pokušala osvojiti Hivu). Rusi su tijekom prve polovice XIX. st. zavladali većinom današnjeg Kazahstana te današnji Uzbekistan postaje područje suparništva između Rusije (u njezinom prodoru iz Kazahstana prema jugu) i Velike Britanije, koja je nastojala osigurati granice kolonijalne Indije. Rusija je 1839–40. ponovno neuspješno pokušala osvojiti Hivu, tijekom 1850-ih zauzima najsjevernije dijelove Kokandskoga Kanata, a 1860-ih započeo je konačan prodor ruske vojske u zemlje Uzbeka. Pošto su Rusi 1865. zauzeli Taškent i iduće godine dio Kokandskoga Kanata, ti dijelovi današnjeg Uzbekistana ušli su 1867. u sastav Turkestanskoga generalgubernatorstva sa sjedištem u Taškentu, dok je ostatak Kokandskog Kanata došao pod ruski protektorat. I dio Buhare sa Samarkandom je sporazumom 1868., kojim je okončan rusko-buharski započet 1866., priključen Rusiji, a Buharski Emirat je također prihvatio ruski suverenitet. Naposlijetku, Rusi su u ratu 1873. porazili i Hivski Kanat, anektirali jedan njegov dio, a ostatak stavili pod svoj protektorat. Protiv ruskog podvlašćivanja buknuo je u Kokandu 1873–76. ustanak nakon sloma kojega je Kokandski Kanat u potpunosti bio likvidiran i uključen u Turkestansko generalgubernatorstvo koje je 1886. reorganizirano u Turkestanski kraj (obuhvaćao je i područja Turkmenistana, Tadžikistana i Kirgistana), dok su ostatci Buharskog Emirata i Hivskog Kanata ostali formalno neovisne države pod ruskim protektoratom sve do kraja Ruskoga Carstva. Pod ruskom je vlašću Uzbekistan od kraja 1880-ih postao važno središte proizvodnje pamuka za potrebe ruske industrije, 1888. transkaspijska željeznica došla je do Samarkanda, a do 1905. dovršena je željeznička pruga od Orenburga do Taškenta. U I. svjetskom ratu bio je povećan izvoz sirovina za ratne potrebe, a smanjene su površine za sjetvu pšenice, pa su naglo skočile cijene kruha i osnovnih namirnica što je dovelo do društvene nestabilnosti. Uzbeci su 1916. sudjelovali u velikom ustanku srednjoazijskih narodâ koji je zahvatio cijeli Turkestan, a izbio je 4. VII. zbog carskoga ukaza o mobilizaciji autohtonog stanovništva (dotad izuzetog od vojne službe) za potrebe rada u ratnoj industriji. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. u Taškentu je osnovan Sovjet radničkih i vojničkih zastupnika (etničkim sastavom gotovo isključivo ruski) u kojem su vodeću ulogu preuzeli boljševici i koji je nakon Listopadske revolucije preuzeo vlast u gradu. Potkraj studenog 1917. predstavnici turkijskih naroda na čelu s Uzbecima u Kokandu su proglasili Turkestansku autonomiju (na području dotadašnjeg Turkestanskog kraja sjeverno od Hive i Buhare) kao laičku demokratsku republiku i najavili slobodne parlamentarne izbore. Međutim, u veljači 1918. Crvena armija je osvojila Turkestansku autonomiju i na njezinom području uspostavila sovjetsku vlast te je 30. IV. 1918. proglašena Turkestanska Autonomna Sovjetska Socijalistička republika (SSR) u sastavu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Započela je nacionalizacija zemlje, industrije, banaka i željeznica, ali je uslijedio i novi val otpora. Najžešću borbu protiv sovjetske vlasti u uzbečkim krajevima vodili su tzv. basmači s glavninom svojih snaga u Ferganskoj dolini, a borbi protiv sovjetske vlasti pridružili su se Buharski Emirat i Hivski Kanat pa je isprva pod sovjetskom kontrolom bio manji dio teritorija. Nakon što je u kolovozu 1919. sovjetska Turkestanska fronta porazila kontrarevolucionarnu Južnu armiju admirala Kolčaka na području zapadnoga Kazahstana i sjevernog Turkmenistana, spojila se s postrojbama Crvene armije u Turkestanskoj Autonomnoj SSR. U veljači 1920. bio je slomljen otpor Hivskoga Kanata te je osnovana Horezmska Narodna Sovjetska Republika (NSR), a u rujnu iste godine uspostavljena je sovjetska vlast i u Buhari gdje je proglašena Buharska NSR. Pod vodstvom Enver-paše došlo je 1921–22. do novoga zamaha u borbi basmača protiv Crvene armije te su oni početkom 1922. zauzeli veći dio Buharske NSR, ali su do ljeta basmačke snage potpuno poražene te je definitivno uspostavljena sovjetska vlast, a do 1924. bili su raspršeni i ostatci basmačkih pobunjenika pridošlih iz Tadžikistana. Učvršćenjem sovjetske vlasti 1924. su rasformirane Turkestanska ASSR te Buharska i Hivska NSR, a na njihovom teritoriju (osim današnjeg Kirgistana i dijela koji je pripao današnjem Kazahstanu) osnovane su dvije sovjetske republike, Turkmenska i Uzbečka u sastavu koje se do 1929. nalazila i Tadžička Autonomna SSR (danas Tadžikistan), a 1936. priključena joj je Karakalpačka Autonomna SSR te su time utvrđene današnje uzbekistanske granice. Sovjetska vlast provela je 1920-ih agrarne reforme, a za Staljinova režima represivnim je mjerama bila potiskivana islamska tradicija te su provođene kolektivizacija (prisilno povećavanje proizvodnje pamuka) i političke čistke. Tijekom sovjetske vladavine vođa KP Uzbekistana najdulje je, 1959–83., bio Šaraf Rašidov (Sharof Rashidov).
U lipnju 1989. na čelu KP Uzbekistana došao je Islam Karimov kojeg je u ožujku 1990. Vrhovni sovjet izabrao za predsjednika Uzbečke SSR. Tijekom raspada SSSR-a neovisnost je proglašena 31. VIII. 1991., a u prosincu 1991. održani su izravni predsjednički izbori na kojima je pobijedio I. Karimov. Podržavala ga je vladajuća Narodna demokratska stranka Uzbekistana (OXDP), stvorena u studenom 1991. reorganizacijom KP Uzbekistana. Karimov je uspostavio autoritarni režim (uz progone političkih protivnika). Uzbekistan suradnju s Rusijom i bivšim sovjetskim republikama održava u okviru Zajednice neovisnih država (osnovane u prosincu 1991), a od srpnja 1994. surađuje i s NATO-om kroz program Partnerstvo za mir. Na osnovi referenduma 1995. Karimov je produljio svoju vladavinu do 2000. kada je ponovno pobijedio na izborima. Potkraj 1990-ih islamističke skupine poduzimale su povremene oružane akcije te otada Karimov izrazitije inzistira na laičkom karakteru države. Uzbekistan se povremeno sporio oko granica i opskrbe vodom s Kirgistanom i Kazahstanom, a u lipnju 2001. bio je među osnivačima Šangajske organizacije za suradnju (s Rusijom, Kinom, Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom). Potkraj 2001. Uzbekistan je logistički podržao vojnu intervenciju SAD-a i saveznika u Afganistanu (2002. sa SAD-om je sklopio sigurnosni sporazum). Potkraj 2003. Karimov je osnovao novu glavnu prorežimsku Liberalno-demokratska stranku Uzbekistana (OLDP) koja je od izbora 2004–05. vodeća na svim parlamentarnim izborima. U svibnju 2005. u Andižanu su nasilno ugušeni masovni proturežimski prosvjedi (ubijeno je više stotina prosvjednika), a pošto je SAD politički osudio nasilje vlasti, u lipnju mu je uskraćena uporaba uzbekistanskih zrakoplovnih baza. Održavajući autoritarnu vladavinu, Karimov je pobijedio i na predsjedničkim izborima 2007. te 2015. Sredinom 2010., tijekom etničkih sukoba u Kirgistanu, Uzbekistan je primio više desetaka tisuća izbjeglih Uzbeka koji se u Kirgistan vraćaju nakon prestanka tamošnjih sukoba. U rujnu 2016. umro je I. Karimov te je privremeni predsjednik postao Šavkat Mirzijojev (premijer od kraja 2003) koji je potom pobijedio na predsjedničkim izborima u prosincu 2016. Iako je isprva proveo ograničene reforme, Mirzijojev je zadržao autoritarni sustav te je reizabran 2021., kao i na prijevremenim izborima 2023 (raspisanima pošto je ustavnim promjenama predsjednički mandat produljen s 5 na 7 godina).
Politički sustav
Prema Ustavu od 8. XII. 1992 (s izmjenama i dopunama iz 2003. i 2023) Uzbekistan je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na općim i tajnim izborima za mandat od 7 godina, a može biti biran uzastopce najviše dva mandata. Ima široke izvršne ovlasti i pravo raspuštanja Zakonodavnog doma. U izvršnoj vlasti pomaže mu vlada na čelu s premijerom kojeg imenuje uz pristanak parlamenta (predsjednik potom imenuje i ministre na premijerov prijedlog). Zakonodavnu vlast ima dvodomna Vrhovna skupština (Oliy Majlis), koja se sastoji od Zakonodavnoga doma (Qonunchilik palatasi) i Senata (Senat). Zakonodavni dom ima 150 članova, koje izravno biraju građani na općim i tajnim izborima za mandat od 5 godina. Senat ima 100 članova (84 posredno biraju pokrajinska i njima ekvivalentna vijeća, a 16 imenuje predsjednik), također s mandatom od 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast vrše Vrhovni sud, Ustavni sud i Visoki gospodarski sud, te niži sudovi. Sve suce imenuje Senat na prijedlog predsjednika republike. Administrativno je Uzbekistan podijeljen na 12 pokrajina, jednu autonomnu republiku (Karakalpakstan) i glavni grad (Taškent). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 1. rujna (1991).
Političke stranke
Narodna demokratska stranka Uzbekistana (Oʻzbekiston Xalq demokratik partiyasi – akronim OXDP) stranka je centra, nastala 1991. reorganizacijom Komunističke stranke Uzbekistana. Osnovao ju je predsjednik države Islam Karimov te joj bio na čelu do 1996. Bila je prva po broju zastupnika među strankama na izborima 1994–95. i 1999., potom je druga, 2014–15. treća te od izbora 2019–20. četvrta, formalno u oporbi, ali podupire vladajući režim. Demokratska stranka nacionalnog preporoda Uzbekistana (Oʻzbekiston Milliy tiklanish demokratik partiyasi – akronim OMTDP) stranka je desnice, osnovana 1995. U parlamentu je od izbora 1999., 2014–15. druga po broju zastupnika, formalno u oporbi, ali podupire vladajući režim. Liberalno-demokratska stranka Uzbekistana (Oʻzbekiston Liberal demokratik partiyasi – akronim OLDP) stranka je desnoga centra koju je 2003. osnovao predsjednik države I. Karimov. Od izbora 2004–05. neprestano je prva po broju zastupnika i u vlasti.
