Varon, Marko Terencije (latinski Marcus Terentius Varro [ma:'rkus tere'nti∙us wa'r:o]), rimski pisac, polihistor (Rim ili Reate, 116. pr. Kr. – ?, 27. pr. Kr.). Nazvan Reatinski (Reatinus) da bi se razlikovao od istoimenoga pjesnika. Obnašao različite državne dužnosti (triumvir capitalis, tribun, pretor, legat). U građanskome ratu sudjelovao je na Pompejevoj strani; nakon bitke kraj Farsala Cezar ga je pomilovao i povjerio mu organizaciju prve javne knjižnice u Rimu, no projekt je ostao neostvaren. Jedva izbjegavši pogibiju u proskripcijama, Varon se povukao u privatnost i posvetio znanstvenome radu. Suvremenici su ga veoma cijenili, osobito Ciceron, a Kvintilijan ga je nazvao »najučenijim Rimljaninom«. Bio je pjesnik, satiričar, pravnik, geograf, gramatičar i znanstvenik: autor je 74 djela (u približno 620 knjiga) s područja književnosti, filologije, povijesti i prirodnih znanosti, odgoja i filozofije, no većina ih je poznata samo po naslovima i iz oskudnih ulomaka. Jedino je u cijelosti sačuvano djelo O poljoprivredi (Res rusticae), u tri knjige, u kojem je u dijaloškoj formi i s duhovitim primjedbama pisao o ratarstvu, pčelarstvu, stočarstvu, uzgoju riba i sl. Osobito je značajan njegov jezikoslovni, književnopovijesni i književnokritički rad: od 25 knjiga njegova temeljnog djela O latinskom jeziku (De lingua Latina) sačuvalo se 6 (od 5. do 10.). Među prvima je osvijestio razliku između jezične prakse i sustavnoga jezičnog opisa te se u aktualnoj raspravi između »anomalista« i »analogista« izjasnio kao umjereni analogist. Drži se najvećim antičkim poznavateljem latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 150 knjiga njegovih Menipskih satira (Saturae Menippeae), satiričkih tekstova u mješavini stiha i proze, sačuvalo se oko 600 ulomaka: prvi je tu književnu vrstu nazvao tim imenom (→ menipska satira). U 15 knjiga Slika ili Sedmica (Imagines, Hebdomades) objavio je portrete 700 slavnih Grka i Rimljana s popratnim proznim tekstovima i epigramima; posrijedi je prva latinska knjiga s ilustracijama za koju znamo. Napisao je i enciklopedijsko djelo Ljudske i božanske starine (Antiquitates rerum humanarum et divinarum) o rimskim starinama, svjetovnima (25 knjiga) i vjerskima (16 knjiga), koje je posvetio Cezaru. Njegovo djelo o znanstvenim disciplinama Discipline (Disciplinae) imalo je velik odjek te je neizravno utjecalo na srednjovjekovno shvaćanje znanja (septem artes liberales; → artes liberales). Svojim je ukupnim djelom predstavljao vrhunac rimske znanosti te je utjecao na mnoge potonje autore s različitih područja.
