Vavilov [vav’i'ləf], Nikolaj Ivanovič, ruski botaničar i genetičar (Moskva, 25. XI. 1887 – Saratov, 26. I. 1943). Brat fizičara Sergeja Ivanoviča Vavilova. Diplomirao agronomiju u Moskvi (1911), usavršavao se u Engleskoj. Od 1921. vodio je Odjel za primijenjenu botaniku i selekciju u Sankt Peterburgu (od 1930. Institut za uzgoj bilja). Također je (1930–40) bio na čelu Laboratorija (poslije Instituta) Akademije znanosti SSSR-a, član koje je bio od 1929. Najviše je proučavao podrijetlo i geografiju kulturnih biljaka. Utemeljio je teoriju o genskim centrima kulturnih biljaka. Organizirao mnoge ekspedicije u različita područja Azije, Europe, Amerike i Afrike i skupio golemu zbirku biljaka. Formulirao je i tzv. Zakon homolognih nizova varijacija po kojem se može pretpostaviti nalaz novih biljnih odlika kulturnih biljaka. Po njem je nazvan biljni rod Vavilovia (iz porodice Fabaceae). Zbog neslaganja s pseudoznanstvenim gledištima politički zaštićenoga genetičara T. D. Lisenka, Vavilov je 1940. bio uhićen i osuđen na smrt, ali mu je kazna zamijenjena 20-godišnjim zatvorom u kojem je umro. Nakon Staljinove smrti službeno je rehabilitiran.
