Vičić, Kajetan (Vicich; Cajetanus, Gaetano), hrvatski latinistički pjesnik (Rijeka, između 1650. i 1655 – Prag?, 1699/1700). Brat franjevca i bogoslova Egidija Vičića (1641–90). U red teatinaca zaređen je u Rimu 1671., vjerojatno preuzevši ime osnivača reda, sv. Kajetana Tijenskoga. Bio je učitelj novakâ u Veneciji od 1684., boravio u Padovi i Pragu. Tiskana su mu dva opsežna djela na latinskome koja se sadržajno i poetički uklapaju u duh protureformacije. Prvo, Sveti Helikon (Sacer Helicon continens Poesim Epicam, Lyricam et Epigrammaticam, 1686), zbirka je epske, lirske i epigramatske poezije. Osim epa Tieneida (Thieneis), koji u šest pjevanja i približno 5000 stihova opisuje život sv. Kajetana Tijenskoga, sadržava dvije knjige epigrama ispjevanih mahom u elegijskom distihu, od kojih prva sadržava 100 epigrama posvećenih sv. Kajetanu, a druga 108 epigrama, od kojih je 60-ak parafraza Pjesme nad pjesmama, potom elegiju o Isusu Kristu, knjigu lirike koja sadržava deset oda ispjevanih mahom u alkejskoj strofi i posvećenih Bogorodici, svecima i novozavjetnim likovima, dočim zbirku završavaju dvije pjesme u rimovanim distisima, posvećene nazaretskoj kućici (Montes Mariani). Posmrtno mu je u Pragu 1700. tiskan religiozni ep Jišaida (Iesseis), o Bogorodičinu životu, ispjevan u 12 pjevanja (13 531 heksametara), najdulje epsko djelo hrvatskoga latinizma i jedan od najduljih zapadnoeuropskih novovjekovnih epova uopće. Enciklopedijskoga zahvata, s informacijama iz povijesti, patristike, teologije i astronomije, građu za njega crpio je iz kanonskih i apokrifnih evanđelja, posebice Jakovljeva protoevanđelja, Pseudo-Matejeva i Ivanova evanđelja, hagiografskih priručnika (Legenda aurea Jakova Varaginskoga) i patrističke literature (sv. Ivan Damaščanski). Oslanjajući se o uzore antičkih autora (Vergilije, Ovidije, Plinije Sekundo Stariji, Lukan, Valerije Flak Setin Balbo), Vičić je ispoštovao zahtjeve horacijevske poetike te ponudio žanrovski dvolik tekst: ambiciozan latinistički religiozni ep, pisan u humanističkoj tradiciji, a ujedno poučan hagiografski tekst. Sačuvan je rukopis talijanskoga prijevoda Jišaide Pietra Domenica Bartolonija (Prag, 1713).
