struka(e): suvremena povijest i politika

Vijetnamski rat, oružani sukob u razdoblju 1957–73. između oružanih snaga Južnoga Vijetnama (Republika Vijetnam) i SAD-a te njihovih saveznika i južnovijetnamskih pobunjeničkih snaga (Vietkong) i Sjevernoga Vijetnama (Demokratska Republika Vijetnam), a koji nikada nije formalno proglašen. U širem smislu, prethodio mu je tzv. Indokineski rat između Viet-minha i Francuske (1946–54) koji je završio mirovnim sporazumom u Ženevi 1954. i podjelom Vijetnama. Pošto su vlasti Južnog Vijetnama odbile opće izbore na području cijeloga Vijetnama smatrajući da ti izbori na komunističkom sjeveru neće biti slobodni, SAD je prihvatio podjelu države te počeo podupirati južnovijetnamski režim, unatoč njegovim nedemokratskim obilježjima, kako bi spriječio ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vlasti. Južnovijetnamska komunistička gerila predvođena pripadnicima Viet-minha koji su ostali u zemlji (Vietkong) započela je djelovati 1957. sabotažama i atentatima, a potom od 1959. i kroz oružane sukobe s južnovijetnamskom vojskom, uz otvorenu podršku Sjevernog Vijetnama koji je te godine javno proklamirao cilj rušenja južnovijetnamskih vlasti te započeo organizirati puteve opskrbe Vietkonga iz Sjevernoga Vijetnama preko Laosa i Kambodže (tzv. Ho-Ši-Minov put), a pobunjenici su u prosincu 1960. osnovali Frontu nacionalnog oslobođenja (FNO) kao političku organizaciju. S obzirom da vojska Južnog Vijetnama nije uspjela savladati pobunu, početkom 1960-ih američki predsjednik John Kennedy i ministar obrane Robert McNamara su, u skladu s domino teorijom, zaključivši da će bez vojne pomoći Južni Vijetnam potpasti pod komunističku vlast, počeli sve više poticati američki vojni angažman u Južnom Vijetnamu (1961. bilo je prisutno 950 američkih vojnih savjetnika, a 1963. oko 15 000). SAD je podupirao južnovijetnamski program tzv. pacifikacije i preseljenja stanovništva kako bi se onemogućio gerilski otpor (izražen osobito u delti Mekonga i na širem području Saigona), a u studenom 1963. suglasio se prešutno s vojnim udarom u kojem je svrgnut južnovijetnamski predsjednik Ngo Dinh Diem, smatrajući, u trenutku kada je pobjeda Vietkonga djelovala sve izglednije, da će novi vojni režim biti učinkovitiji u borbi protiv pobunjenika. Početkom kolovoza 1964. u Tonkinskom su zaljevu sjevernovijetnamski torpedni čamci napali američke razarače (iako prvi napad nije rezultirao američkim gubitcima, a drugi nije potvrđen), pa je američki Senat odobrio predsjedniku Lyndonu Johnsonu oružane operacije protiv Sjevernog Vijetnama. Uslijedili su američki zrakoplovni napadi na Sjeverni Vijetnam te je do srpnja 1968. SAD na Sjeverni Vijetnam bacio oko 2,5 milijuna tona bombi (napadima su posebno bili izloženi Hanoi te Haiphong i druge luke u Tonkinskom zaljevu; sredinom 1968. SAD je u ratu koristio oko 3000 borbenih zrakoplova, uglavnom s nosača VII. (Pacifičke) flote i iz baza u Tajlandu, a velike žrtve i štete prouzročio je i primjenom kemijskog i biološkog oružja). Početkom veljače 1965. stigle su u Južni Vijetnam i prve skupine američkih kopnenih snaga kako bi pomogle južnovijetnamskoj vojsci u sukobima (američkim snagama pridružile su se i jedinice Australije, Novog Zelanda, Filipina, Južne Koreje i Tajlanda). Istodobno su Sjeverni Vijetnam i Vietkong dobili znatnu financijsku i vojnu pomoć SSSR-a i Kine (u Sjevernom Vijetnamu je tijekom sukoba bilo oko 3000 sovjetskih vojnih savjetnika te oko 300 000 pripadnika kineskoga vojnog i pomoćnog osoblja). Američko vojno zapovjedništvo u Vijetnamu temeljilo je svoje operacije na pokušaju iscrpljivanja protivnika izvan gusto naseljenih područja, ali bez trajnijih uspjeha. Broj američkih vojnika u Južnom Vijetnamu popeo se s 268 000 (1966) na oko 500 000 (1968). Iste je godine južnovijetnamska vojska imala oko 800 000, mahom slabo učinkovitih, pripadnika, uz mnogobrojne paravojne snage, dok su snage Vietkonga imale oko 340 000 pripadnika, kojima je pomagalo oko 80 000 sjevernovijetnamskih vojnika, te su nadzirale oko 60% Južnoga Vijetnama. Potkraj siječnja 1968. snage Vietkonga i Sjevernog Vijetnama su u ofenzivi Tet napale uporišta južnovijetnamske i američke vojske, kao i sve važnije južnovijetnamske gradove. Usprkos početnim uspjesima, ofenziva je odbačena, ali je u američkom javnom mnijenju osnažila sumnje oko ishoda sukoba te je od tada proturatno raspoloženje u SAD-u dobilo na zamahu, utječući na tijek predsjedničke kampanje 1968. Predsjednik Johnson obustavio je potom američko bombardiranje većega dijela, a u listopadu 1968. i cijeloga Sjevernoga Vijetnama kako bi se potaknuli mirovni pregovori koji su vođeni 1968–69. bez rezultata pošto je Sjeverni Vijetnam odbio američki prijedlog o istodobnom povlačenju američkih i sjevernovijetnamskih trupa iz Južnog Vijetnama, zahtijevajući da se SAD povuče bezuvjetno i da se u Južnom Vijetnamu formira neutralna koalicijska vlada. Nastojeći uništiti gerilska uporišta i Ho-Ši-Minov put, novi američki predsjednik Richard Nixon odobrio je u ožujku 1969. zrakoplovne napade na dijelove Kambodže i Laosa što je izazvalo nove prijepore u SAD-u te je nakon 1970. američka vlada intenzivirala proces tzv. vijetnamizacije – osposobljavanja južnovijetnamske vojske da sama potpuno preuzme borbu protiv Vietkonga i Sjevernog Vijetnama, započet još 1968. Taj je proces isprva pokazivao rezultate, ali je 1971. južnovijetnamska vojska pretrpjela znatne gubitke u sukobima pa je, pošto je sjevernovijetnamska vojska u ožujku 1972. započela sveobuhvatni napad na jug, SAD pojačao pritisak na Sjeverni Vijetnam blokadom njegovih luka (u svibnju). Sjevernovijetnamska ofenziva zaustavljena je sredinom 1972., a kako je SAD odustao od zahtjeva da se sve postrojbe Sjevernog Vijetnama povuku, u listopadu su započeli tajni pregovori SAD-a i Sjevernog Vijetnama te je, nakon obnovljenih američkih zrakoplovnih napada u prosincu 1972., početkom 1973. bilo uspostavljeno primirje, a 27. I. 1973. u Parizu je potpisan mirovni sporazum (za koji su Nobelovu nagradu za mir dobili glavni pregovarači dviju strana, Henry Kissinger i Le Duc Tho, koji je nagradu odbio); pod američkim pritiskom prihvatio ga je i Južni Vijetnam. Uslijedilo je američko vojno povlačenje (do kraja ožujka povukle su se sve američke vojne jedinice), a potom obnova sukoba između suprotstavljenih vijetnamskih strana. Usprkos daljnjoj američkoj materijalnoj pomoći Južnom Vijetnamu (koja je sredinom 1974. znatno smanjena), snage FNO-a i Sjevernog Vijetnama pokrenule su potkraj 1974. novu ofenzivu protiv sve neučinkovitije južnovijetnamske vojske (suočene s masovnim dezerterstvom) te su 30. IV. 1975. zauzele Saigon (koji je potom preimenovan u Ho-Ši-Min), nakon čega je južnovijetnamska vlada potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, a sljedeće je godine proglašeno vijetnamsko ujedinjenje. U Vijetnamskom ratu poginulo je više od milijun Vijetnamaca (najviše u Južnom Vijetnamu), oko 55 000 američkih vojnika i oko 5000 vojnika iz drugih država saveznica SAD-a.

Citiranje:

Vijetnamski rat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.11.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vijetnamski-rat>.