višak rada, prema teoriji K. Marxa, prekomjerni dio rada koji ne služi za održavanje života i obnavljanje radne sposobnosti radnika, već ga je radnik prisiljen ustupiti poslodavcu, koji je vlasnik sredstava za proizvodnju s kojima radnik radi. Posljedica je to činjenice da se društvo raspalo na društv. klase, od kojih su jedne (vlasnička klasa) uspostavile monopol nad sredstvima za proizvodnju, koja su nekada pripadala cijelomu društvu, a druge (radnička klasa) ostale su bez vlastitih sredstava za proizvodnju te posjeduju jedino rad. Radnička je klasa stoga prisiljena raditi za vlasničku klasu te se mora zadovoljiti minimumom sredstava za život kao naknadom za svoj rad, a sve preko toga zadržava vlasnik kao višak rada. Zato je višak rada trajno i inherentno obilježje svakoga klasnoga društva. Ta je teorija uporište radikalnih zahtjeva za tretiranje privatnoga vlasništva kao krađe i uzurpacije društv. uvjeta života i napretka, a svakoga društv. klasnoga poretka kao organiziranoga nasilja nad radnim slojevima društva. Prema toj teoriji, tehnički i znanstv. napredak čovječanstva, sve dok postoji klasno društvo, povećanjem produktivnosti rada povećava višak rada i učvršćuje dominaciju vlasničkih klasa, uz pogoršavanje položaja radnih slojeva. U kapitalizmu višak rada poprima poseban oblik viška vrijednosti, jer se u tržišnim uvjetima sav rad pojavljuje kao tržišna vrijednost, koja se kupuje i prodaje za nadnicu, a višak radom stvorene vrijednosti iznad vrijednosti nadnice neplaćeni je višak rada, odn. višak vrijednosti. Njega prisvaja vlasnička klasa na temelju uporabe sredstava u njezinu vlasništvu. Iz toga viška isplaćuju se svi oblici dohotka na angažirana sredstva (profit na kapital, zemljišna renta, kamate), tako da svi vlasnički dohodci svoj izvor imaju u neplaćenom višku rada.