Vladmirović (Vladimirović), Luka, hrvatski povijesni i medicinski pisac (Sladinjac kraj Ploča, 16. IV. 1718 – Zaostrog, 8. X. 1788). Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevačkom samostanu u Zaostrogu i 1736. pristupio franjevačkomu redu. Studirao je teologiju u Šibeniku, Veneciji i Bologni. Od 1745. predavao je u franjevačkim školama u Makarskoj, Zaostrogu, Karinu i Šibeniku te bio župnik u Opuzenu, Šibeniku i Metkoviću. Od 1770. do 1773. bio je kustod franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U Arhivskoj kronici (Chronicon archiviale, 1770) donio je prvu povijest samostana u Zaostrogu. Na hrvatskom, talijanskom i latinskom napisao je više djela religijske i povijesne tematike: Slavodobitje karstjansko (1765), Život svetoga Šime Zadranina (1765), Kratka povijest kuće i obitelji Dobretić (Brevis historia de domo et familia Dobretich, 1772), Pripisanje početka kraljevstva bosanskoga (1775), O Bosanskom Kraljevstvu (De regno Bosniae, 1781). Tiskao je medicinsko djelo Likarije priprostite (1775) te bio prvi u povijesti medicine koji je upozorio na prijenosnika malarije, komarca malaričara. Pisao je i biografije (A. Kačić Miošić, L. Šitović) te pjesme. Dio njegovih rukopisa pohranjen je u arhivu franjevačkoga samostana u Zaostrogu.
