Vlasi (jednina Vlah) (balkanskogotski Walhs /starovisokonjem. Walhoz/ < lat. Volcae, akuzativ množine Volcas: keltski narod/pleme s juga Galije).
1. Ime koje u različitim razdobljima i u različitim jezicima (te u različitim likovima) označava pripadnike etničkih (nacionalnih), društvenih ili vjerskih skupina. Volcae je bilo ime keltskoga naroda/plemena na jugu Galije (Gallia Narbonensis). Kako se taj narod rano romanizirao, susjedni Germani tim su imenon (latinski Volc- > germanski Walh-) označivali Romane (Rimljane) općenito, a ime se, kako se čini, proširilo na cijelom germanskom prostoru, pa su ga u tom značenju od Germana preuzeli i Slaveni (vjerojatno na donjem Dunavu). Slavenski narodi, izvorno, njime označuju pripadnike romanskih naroda, najčešće Rumunja (ruski Вoлóх: Rumunj, Vlah; bugarski Влах: Rumunj iz Vlaške; dijalektalno: pastir /ne-Bugarin, obično Arumunj/, Влахия, Влашко: Vlaška /Rumunjska između Karpata i Dunava/; srpski Vlah: Rumunj općenito, posebice onaj iz sjeveroistočne Srbije; makedonski Влав: Arumunj, Meglenorumunj; stariji hrvatski Vlah, Vlasi: stočari, prijevoznici i trgovci iz zaleđa i unutrašnjosti bez obzira na etničku pripadnost i vjeru, ali često rumunjskoga jezika) ili Talijana (poljski Włoch: Talijan, włoski: talijanski; zastarjelo češki Vlach: Talijan, vlašsky: talijanski; usp. slovenski zastarjelo Lah: Talijan, te slovenske i hrvatske toponime Laško, Vlaška ulica, Lašćina). Isto ime kod germanskih naroda označava Romane (nizozemski Walsch: Valonac, valonski; njemački welsh: romanski /danas pogrdno; usp. i rotwelsch: šatrovački govor/, u švicarskome njemačkom welsch: /reto/romanski; staronordijski valskr: romanski; švedski välsk: prekomorski, tuđi, strani) ili, u Britaniji, Kelte (staroengleski wilisc: kimrički, velški; strani; engleski Welsh: /keltski/ stanovnik Britanije, Velšanin, kimrički, velški). Od Slavena su naziv posudili također Madžari (prema jednini Vlah > madžarski Olah: Rumunj, prema množini Vlasi > madžarski Olasz: Talijan), Grci (bizantski grčki Βλάχοι: Rumunji i Arumunji; novogrčki Βλάχος: /cincarski/ pastir; βλαχιά: stanovništvo Vlaške; pastiri, stočari; grubost, neotesanost), Albanci (Vllah: Arumunj, Rumunj) i Turci (povijesno Iflak/Eflak: Vlaška). Sekundarno su se, kako se već i iz navedenoga vidi, razvila također socijalna, vjerska i slična značenja. Vlah nerijetko znači »stranac, onaj drugi; došljak«. U Dalmaciji Vlaj (< Vlah) znači stanovnika kopna ispod Biokova za otočane (na istočnom dijelu Hvara), seljaka za gradsko stanovništvo ili neuglađena čovjeka općenito; u Dubrovniku Vlahinja: seljanka. U Istri su Vlasi Hrvati došljaci iz sjeverne Dalmacije (sa štokavskim značajkama u jeziku) za razliku od starosjedilaca (čakavaca, Bejzaka/Bezjaka); Istrorumunji dijelom i sami sebe zovu Vlasima (Vlåh, množina Vlås, Vlåš; i svoj idiom zovu vlåski, vlåški), kako ih zovu i neki okolni jednojezični stanovnici hrvatskoga jezika (Vlah, Vlahi, vlaški); Meglenorumunji su također za sebe same preuzeli ime Vlah od okolnih makedonskih Slavena i Grka. U Hrvatskoj i u dijelovima BiH Vlah znači pravoslavac, odn. najčešće Srbin.
2. Etnička zajednica, brojčano najmanja manjina u Hrvatskoj (12 pripadnika prema popisu stanovništva 2001., 29 pripadnika 2011., a 22 pripadnika 2021). Do XI. st. vlaška je zajednica imala etnički karakter, a činili su ju neslavenski stanovnici romanskoga jezika, raseljeni po planinskim područjima ponajprije Balkanskoga poluotoka. O njihovu podrijetlu postoje dva osnovna mišljenja. Prema prvomu, oni bi bili potomci romaniziranoga stanovništva koji su se očuvali nakon dolaska Slavena kao posebno stanovništvo. Prema drugomu, na području zapadno od današnje bugarsko-srpske granice bili bi se doselili počevši od X. st. U prilog ovomu mišljenju govore dakorumunjske značajke zabilježenih imena i riječi. Poslije se etnik Vlah počeo koristiti za oznaku stočarskih društvenih zajednica u različitim etničkim okruženjima, u to doba uobičajenih u Europi, a posebice na Balkanu. U XIV. st. etnonim Vlah ili Morlak (→ morlaci) u Dalmaciji je označavao stanovnika iz zaleđa karakterističnih zanimanja: uzgoj stoke, timarenje konja, proizvodnja mlijeka i sira, prijevoznička zanimanja i trgovina te vojnička ili stražarska zanimanja. Proces samoidentifikacije u smjeru etničke afirmacije nije bio naglašen ni u doba Vojne krajine jer su carske povlastice, tzv. vlaška prava, bile vezane uz posjede, a ne uz podrijetlo. Nedostatak pisanih dokumenata otežava praćenje tê uglavnom transhumantne populacije sklone seobi, a još je nerazjašnjeno pravo značenje izraza Morlak (Mavrovlachos, Karavlah, Crni Vlah, Crnogunjac), koji se katkad rabi kao sinonim za Vlaha. Očito je da se prvobitno značenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili na središnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grčkoj). Pojedini pripadnici Roma u Hrvatskoj izjašnjavaju se kao Karavlasi (npr. u okolici Kutine). Vlasima okolno starosjedilačko stanovništvo zove i neke stanovnike Žumberka, isprva pravoslavne, a zatim grkokatoličke vjere, budući da su na tom području došljaci od XVI. st. Hrvatske »vlaške« zajednice uglavnom nisu razvile svoj nacionalni identitet. Tijekom povijesti izjašnjavali su se kao Hrvati, Srbi, Talijani, svjesni da ih okolina drži Vlasima,Vlajima, Morlacima, Ćićima, Ćiribirima, ili pak pravoslavcima, prema (nekoć) prepoznatljivu stilu života, mentalitetu, vjeri, a ponegdje i štokavskomu govoru u čakavskom okruženju (npr. u južnoj Istri). Pokatkad je taj naziv kod susjeda nevlaha podrugljiv. Osim malobrojnih Vlaha koji se u Hrvatskoj tako deklariraju (kao etnička skupina, ili kao manjina), naziv Vlah, Vlasi u Hrvatskoj se rabi kao regionalni naziv (sa socijalnim vjerskim ili nacionalnim značenjem). Hrvatski Vlasi nemaju matičnu domovinu, a ni standardiziranoga jezika nego samo svakodnevnu uporabu jezika/govora u izdvojenim enklavama kao što su sela Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Kostrčani, Zankovci, Miheli, Dražina, Draga Jelavići u Istri (→ istrorumunjski), a danas se deklariraju najčešće nacionalno kao Hrvati ili regionalno kao Istr/ij/ani (dio optanata izjašnjavaju se kao Talijani). U selu Žejane u Ćićariji izjašnjavaju se isključivo kao Hrvati (iako i oni govore istrorumunjski), a ni okolno stanovništvo ne rabi za njih ime Vlasi. Senzibilizacija šire hrvatske javnosti na postojanje Vlaha odvija se kroz literaturu i javne priredbe, poput izložbi. U istočnoj Slavoniji malobrojni deklarirani Vlasi govore (dako)rumunjski i podrijetlom su iz istočne Srbije (Timočka krajina).