struka(e): povijest, hrvatska

Vukovska županija, srednjovjekovna županija u današnjoj istočnoj Slavoniji, u izvorima poznata kao comitatus de Walko. Prvi je put zabilježena 1220. Nazvana je prema rječici Vuki (Walko), oko koje joj se steralo osnovno područje. Protezala se od Osijeka, Čepina, Gorjana, Levanjske Varoši i Bebrine na zapadu do Dunava te srijemskih mjesta Suseka, Ležimira i Laćarka na istoku. Središte joj je bilo u Vukovaru, gdje je stolovao županski sud i održavale se plemićke skupštine. Župani joj se spominju od 1221. Od 1320. županski naslov redovito su nosili mačvanski banovi, koji su pretežno bili velikaši s matičnim posjedima u Vukovskoj županiji (Gorjanski, Horvati, Iločki, Korođski, Alšanski, Morovićki). Osim samoga Vukovara, važnija naselja s utvrdama nalazila su se u Iloku, Moroviću, Osijeku, Đakovu, Gorjanima, Cerni, Ivankovu, Nevni (Levanjska Varoš), Šarengradu, Borovu, Erdutu, Nijemcima, Otoku (s utvrdom Vérvár/Virgrad), Čepinu (s utvrdom Korođ). U crkvenom pogledu njezino područje pripadalo je Pečuškoj biskupiji, osim vlastelinstava Đakovo i Brezna u Posavini, koja su 1244. predana Bosanskoj biskupiji. Ugasila se tijekom osmanskog osvajanja u prvoj polovici XVI. st., a u osmanskom upravnom sustavu područje joj je bilo razdijeljeno između Požeškog i Srijemskoga sandžaka. Područje srednjovjekovne Vukovske županije konačno je oslobođeno 1691. od osmanske vlasti. Nastojeći organizirati komorsku upravu te razdvojiti vojnu od civilne uprave, Caraffina komisija podijelila je 1698. to područje između Osječkog i Petrovaradinskoga provizorata te buduće Vojne krajine. Temeljem saborskoga zaključka iz 1741., god. 1745. obnovljena je županijska upravna organizacija u Slavoniji pa je područje srednjovjekovne Vukovske županije podijeljeno između Srijemske i Virovitičke županije. Pri razgraničenju slavonskih županija i Vojne krajine 1745., dijelovi toga područja ušli su u sastav Vojne krajine. Josip II. reformirao je 1785. upravnu organizaciju Ugarske i Hrvatske te je stvorio 10 distrikata, smještajući Virovitičku i Srijemsku županiju u Pečuški distrikt. Smrću Josipa II. bilo je 1790. obnovljeno županijsko ustrojstvo. Hrvatski sabor i ban J. Jelačić ustupili su 1848. srijemske kotare Ilok, Rumu i Irig Vojvodini srpskoj, a upravnom podjelom iz 1850. ostatak Srijemske županije (kotar Vukovar) bio je pripojen Osječkoj županiji. Pošto je 1861. bila ukinuta Vojvodina srpska, bila je obnovljena Srijemska županija, a ukinućem Vojne krajine i novom teritorijalnom podjelom iz 1886. Srijemskoj su županiji pripojeni kotari Vinkovci, Županja i petrovaradinsko okružje. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, administrativnom promjenom iz 1922. stvorene su na području srednjovjekovne Vukovske županije Osječka i Srijemska oblast. Novom upravnom organizacijom 1929. to je područje bilo podijeljeno između Savske, Drinske i Dunavske banovine, a 1931. između Savske i Dunavske banovine. Sporazumom Cvetković–Maček 1939. u sastav novostvorene Banovine Hrvatske ušlo je i cijelo područje srednjovjekovne Vukovske županije. Nastankom Nezavisne Države Hrvatske to je područje bilo podijeljeno 1941. između velikih župa Vuka, Baranja i Posavje. Nakon II. svjetskog rata srednjovjekovno područje Vukovske županije podijeljeno je 1947. između NR Hrvatske i NR Srbije, odnosno SR Hrvatske i SAP Vojvodine. Hrvatskim osamostaljenjem veći dio srednjovjekovne Vukovske županije pripao je Republici Hrvatskoj, a manji dio Srbiji. Administrativno-teritorijalnom podjelom Republike Hrvatske 1993. na tom su području stvorene Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija.

Citiranje:

Vukovska županija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 23.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vukovska-zupanija>.