Waits [wẹits], Tom (puno ime Thomas Alan Waits), američki kantautor, skladatelj i glumac (Pomona, California, 7. XII. 1949). Napustivši školovanje, svira u klubovima te 1973. objavljuje debitantski album Closing Time kojim se smješta u poetičke okvire ondašnje kalifornijske kantautorske folk-rock scene. Bez obzira na slab komercijalni odjek, sentimentalne balade »Ol’ ‘55«, »I Hope That I Don’t Fall in Love with You« i »Martha« postaju poznate u izvedbama drugih izvođača (Eagles, Bette Midler, Tim Buckley). Afirmiravši se, pod velikim dojmom beat-književnosti i Boba Dylana, kao »pjesnik odbačenih«, portretirao je sudbine društvenih otpadnika u tjeskobnom ambijentu noćnih klubova, otrcanih motela i prljavih gradskih ulica. Cijenjeni drugi album Heart of Saturday Night (1974), bliži jazzu i bluesu, posveta je njegovim uzorima – likovnim rješenjem ovitka Franku Sinatri, a tematski Jacku Kerouacu. Dvostruki album Nighthawks at the Diner, snimljen 1975. pred publikom u studiju, naslovom i likovnim ovitkom posveta je slici Noćne ptice Edwarda Hoppera te, sastavljen od pjesama i recitala, postavlja temelje Waitsova stila: izvedba je ekscentričnija, teatralnija, manje melodiozna i još bliža jazzu; istodobno mu vokal postaje dublji, hrapaviji i stilizirano grub (po uzoru na Howlin’ Wolfa i Louisa Armstronga). Aranžmani komercijalno najuspješnijeg albuma prve etape stvaralaštva Small Change (1976), oslanjaju se na prateći jazz-trio (bas, bubanj i tenor saksofon), uz klavir koji sam svira, kao okvir sve osebujnijeg izraza koji na sljedećim trima albumima, obilježenima sentimentalnim baladama i ugođajem film noira, pokazuje svojevrsno stvaralačko iscrpljenje (Foreign Affairs, 1977; Blue Valentine, 1978; Heartattack and Vine, 1980). Promjenu u karijeri označio je album Swordfishtrombones (1983), korjenit otklon, pod dojmom glazbe Captaina Beefhearta, od dotadašnjeg izričaja i standardnih načina rada u studiju (to je prvo ostvarenje koje je samostalno producirao): nekonvencionalan odabir instrumenata (marimba, staklena harmonika, gajde, zvona, razne vrste afričkih udaraljki i bubnjeva, a na kasnijim albumima i improvizirani instrumenti) oslobađa strukturu pjesama, stvarajući kakofoničan i agresivan, vodviljsko-kabaretski i cirkuski ugođaj na rubu grotesknoga, a preobrazba je uočljiva i u naglašeno apstraktnim, nadrealističkim stihovima. Takvu je praksu formalno zaokružio na albumu Rain Dogs (1985), stvaralačkom vrhuncu karijere, koji uključuje njegovu najpoznatiju skladbu »Downtown Train«. Album Franks Wild Years (1987), s istaknutim pjesmama »Hang On St. Christopher«, »Temptation« i »Way Down in the Hole«, završni je dio trilogije urbano-beatničke tematike s likom Franka, ujedno prvi u nizu konceptualnih albuma pjesme kojih se oslanjaju o glazbu i stihove koje je Waits skladao i pisao za kazališne produkcije, slijedeći tradiciju Bertolta Brechta i Kurta Weilla. Ugled je potvrdio nagrađivanim, aranžerski i dalje apartnim studijskim albumima (katkad bliskima industrial rocku) Bone Machine (1992), počev od kojega skoro sve pjesme koautorski potpisuje njegova supruga Kathleen Brennan (r. 1955), te Mule Variations (1999), s istaknutim singlom »Hold On«, Real Gone (2004), na kojem udaraljke izvodi i vokalno (beatbox), i Bad as Me (2011), komercijalno i kritički uspješnim djelima na kojima se, u amalgamu europskih i američkih utjecaja, vraća tradicionalnijem, često baladesknom zvuku. Fiktivne lirske persone opet je preuzeo na tri albuma pjesme kojih su izlučene iz kazališnih produkcija Roberta Wilsona: The Black Rider (1993), iz istoimene »faustovske tragikomedije« o strijelcu-vilenjaku Williama S. Burroughsa, Waitsa i Wilsona (1990), Alice (2002), iz istoimene rock-opere o Lewisu Carrollu i djevojčici Alisi (1992) Waitsa, Wilsona i Paula Schmidta, i Blood Money (2002), iz mjuzikla Brennan, Waitsa i Wilsona prema Woyzecku Georga Büchnera (2000); potonja su dva albuma posebice cijenjena zbog makabrično-lirske profinjenosti stihova i melodija. Od ranih 1980-ih djeluje i na filmu, isprva kao tekstopisac i skladatelj (pjesme za mjuzikl Jedna od srca – One from the Heart Francisa Forda Coppole, 1982; glazba za film Jima Jarmuscha Noć na Zemlji – Night on Earth, 1992), povremeno i glumi, uglavnom manje uloge ekscentrika; ističu se veće uloge u filmovima Pod udarom zakona (Down By Law, 1986) J. Jarmuscha i Drakula (Bram Stoker’s Dracula, 1992) F. F. Coppole, kao i u filmovima Pizzeria Kamikaze (Wristcutters: A Love Story, 2006) Gorana Dukića, Balada o Busteru Scruggsu (The Ballad of Buster Scruggs, 2018) Joela i Ethana Coena te Pizza od sladića (Licorice Pizza, 2021) Paula Thomasa Andersona. U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) primljen je 2011.
