struka(e): filozofija | fizika
Weizsäcker, Carl Friedrich von
njemački fizičar i filozof
Rođen(a): Kiel, 28. VI. 1912.
Umr(la)o: Starnberg, 28. IV. 2007.

Weizsäcker [vại'czεkəɹ], Carl Friedrich von, njemački fizičar i filozof (Kiel, 28. VI. 1912Starnberg, 28. IV. 2007). Studirao je fiziku, matematiku i astronomiju na sveučilištima u Berlinu, Göttingenu i Leipzigu (1929–33), doktorirao je (1933) na Sveučilištu u Leipzigu. Sudjelovao je na projektu izrade njemačkog nuklearnog oružja (Uranprojekt, 1939–42), bio je profesor teorijske fizike Sveučilišta u Strasbourgu (1942–45). Zarobljen je i odveden u Veliku Britaniju (1945), a vratio se u Njemačku (1946). Bio je ravnatelj Odjela za teorijsku fiziku Instituta »Max Planck« za fiziku u Göttingenu (1946–57), profesor filozofije na Sveučilištu u Hamburgu (1957–69), predstojnik Instituta »Max Planck« za istraživanje uvjeta života u modernom svijetu, u Starnbergu (1970–80). Od 1950-ih zalagao se za veću odgovornost znanstvenika za svoj rad, s indijskim mistikom i društvenim reformatorom Gopijem Krishnom (1903–84) utemeljio 1970-ih istraživačku zakladu »za zapadnjačku znanost i istočnjačku mudrost«; bio je zagovornik kršćanskog pacifizma, te potrebe dijaloga religije i znanosti.

Njegovi se temeljni prilozi odnose na energiju vezanja u atomskim jezgrama te na nuklearne reakcije u zvijezdama. Bethe-Weizsäckerova formula (1937) opisuje cikličke nuklearne procese fuzije u zvijezdama, a semiempirijska formula (1935) omogućuje proračun energije vezanja nukleona u atomskoj jezgri. Zastupao je kopenhagensko tumačenje kvantne mehanike, koje je dopunio logikom komplementarnosti kao trovrijednosnom logikom istinitoga, lažnoga i mogućega, nasuprot tradicionalnoj logici isključenja trećega. Sa suradnicima je razvio i teoriju pra-objekata (Ur-Objekte) kao najelementarnijih objekata kvantne teorije, no ne kao »fundamentalnih čestica« već kao »fundamentalnih informacija«. Postavio je vrtložni model nastanka Sunčeva sustava (1944). Glavna djela: O fizikalnoj slici svijeta (Zum Weltbild der Physik, 1943), Povijest prirode (Die Geschichte der Natur, 1948), Dometi znanosti (Die Tragweite der Wissenschaft, 1964), Jedinstvo prirode (Die Einheit der Natur, 1971), Ugroženi putovi (Wege in der Gefahr, 1976), Izgradnja fizike (Aufbau der Physik, 1985), Vrijeme i znanje (Zeit und Wissen, 1992), Veliki fizičari (Große Physiker, 1999).

Bio je član Akademije znanosti u Göttingenu (od 1948), njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1959) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1979). Po njem je nazvan planetoid (13531 Weizsäcker).

Citiranje:

Weizsäcker, Carl Friedrich von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/weizsacker-carl-friedrich-von>.