Yamamoto [ja~] Riken, japanski arhitekt (Peking, 14. IV. 1945). Rođen je u Kini, gdje mu je radio otac tijekom japanske okupacije, a obitelj se 1947. vratila u Japan. U Tokyju je diplomirao arhitekturu na Fakultetu znanosti i tehnologije Sveučilišta Nihon (1968), te magistrirao (1971) na Arhitektonskom fakultetu Umjetničkoga sveučilišta, u Hiroshija Hare, s kojim je 1972–74. proputovao mediteranske zemlje, Južnu Ameriku i središnju Aziju, proučivši osnovna načela stanovanja. Vlastiti arhitektonski ured (Riken Yamamoto & Field Shop) osnovao je 1973. u Yokohami.
Vođen idejom zajednice i osjećajem dijeljenja prostora, prilagođuje modernističku arhitekturu stvarnim društvenim prilikama, naglašavajući ljudsku potrebu za socijalnim odnosima i trajno nastojeći pronaći ravnotežu između javnog i privatnog prostora. Isprva je projektirao obiteljske kuće sjedinjene s prirodom, poput vile Yamakawa (Nagano, 1977), koja je oblikovana kao terasa izložena sa svih strana, kuće Ishii (Kawasaki, 1978), s jednom od prostorija nalik na paviljon koji se proteže van služeći kao pozornica za stanare umjetnike, ili vlastite vile Sjenica (Yokohama, 1986), koja stvara i jača odnose sa susjedima preko terasa i ravnih krovova. To je iskustvo proširio na socijalno stanovanje Hotakubo (Kumamoto, 1991), blokove s malim jedinicama, no proširenima terasama, okrenutima prema središnjem »zelenom« trgu, kojima potiče stanare na druženje i okupljanje. Uz terase trajan je element njegova arhitektonskog izričaja transparentnost oblika i materijala, kojim se prvi put koristi u urbanističkom planiranju stambenih blokova Ryukoentoshi u Yokohami (1992) i CODAN u Shinonomeu (Tokyo, 2003).
Ostvaruje i značajne javne projekte, npr. znamenito Sveučilište prefekture Saitama (Koshigaya, 1999), gdje je cijelo područje kampusa oblikovano kao blok od devet zgrada gotovo prozirnih volumena, povezanih terasama, čime omogućuje pogled iz jedne zgrade u drugu, potičući komunikaciju, druženje i zajedničko učenje, kao u osnovnim školama Iwadeyama (Osaka, 1996) i Koyasu (Yokohama, 2018), gdje učionice također proširuje prostranim terasama. Transparentnost prostora naglašava u izvedenim projektima Istraživačke zgrade Sveučilišta budućnosti (Hakodate, 2000) i Sveučilišta Nagoya Zokei (2022), a osobito u javnoj zgradi Vatrogasne postaje zapadne Hiroshime (2000), koja djeluje potpuno prozirno sa staklenom fasadom i unutarnjim staklenim stijenama. Promišljajući reprezentativni Umjetnički muzej u Yokosuki (2006) kao odredište za putnike i dnevni odmor za lokalno stanovništvo, prednost daje iskustvu posjetitelja: dok su mnoge galerije pod zemljom, neobičan, »serpentinski« ulaz na krovu, koji evocira okolni Tokyjski zaljev i obližnje planine, pruža nesmetan pogled na veličanstvenu prirodu.
U Kini je podignuo veliki stambeno-poslovni kompleks Jian Wai Soho (Peking, 2004), s raznolikim sadržajima, preusmjerenim pješačkim tokom i uvučenim vrtom, mjestom za opuštanje u iznimno prometnom, urbanom gradskom području. U Južnoj Koreji izgradio je stambeno naselje Pangyo (Seongnam, 2010), kompleks niskih blokova, dijelom prozirnih volumena, sa zajedničkim terasama, igralištima, vrtovima i mostovima koji ih povezuju. U Švicarskoj je pak izveo golem, minimalistički oblikovan, multifunkcionalan kompleks Krug u sklopu zračne luke u Zürichu (2020), zamišljen kao novi grad.
Nakon razornog potresa i tsunamija 2011. u Tohokuu, osnovao je »institut« Lokalna republika Labo, posvećen proučavanju načina života i aktivnosti u suvremenim lokalnim zajednicama. Predavao je na nekoliko sveučilišta u Tokyju (2002–07., 2011–13., 2022– 24) i Yokohami (2007–11., od 2024); bio je rektor Sveučilišta Nagoya Zokei (2018–22). Dobitnik je Pritzkerove nagrade 2024.
