zakašnjenje (lat. mora), u rimskoj pravnoj tradiciji i suvremenom obveznom pravu, povrjeda obveznopravnoga odnosa koja nastaje kada dužnik ne ispuni svoju obvezu u određenom roku (zakašnjenje dužnika, mora debitoris), odn. kada vjerovnik bez osnovanoga razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi (zakašnjenje vjerovnika, mora creditoris). Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekoga postupka radi ispunjenja obveze. Ako je rok za ispunjenje određen, opomena nije potrebna, već dužnik pada u zakašnjenje ako ne ispuni svoju obvezu o dospijeću, jer rok opominje umjesto čovjeka (dies interpellat pro homine). Dužnikova krivnja kod instituta zakašnjenja nije relevantna, pa će dužnik pasti u zakašnjenje čak i ako za to nije kriv. Pošto nastupi zakašnjenje, dužnik je i dalje obvezan ispuniti obvezu, a snosi i rizik za slučajnu propast stvari, no može se osloboditi odgovornosti ako dokaže kako bi stvar propala i da je svoju obvezu ispunio na vrijeme. Ako obveza nije utuživa (obligatio naturalis), dužnik ne može pasti u zakašnjenje. Zakašnjenje prestaje čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je do tada zbog zakašnjenja morao dati. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanoga razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi te kada je spreman primiti ispunjenje dužnikove istodobne obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika i na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari te od toga dana prestaju teći kamate. Vjerovnik u zakašnjenju dužan je naknaditi dužniku štetu nastalu zbog zakašnjenja za koje odgovara, a i troškove oko daljnjega čuvanja stvari.
