zaum (rus. zaum’), pojam koji je u optjecaj književne kritike programatski uvela ruska avangarda (A. J. Kručonih, V. Hljebnikov, V. V. Kamenski, V. B. Šklovski i dr.), a opstao je za označivanje paraleksičkih tvorbi koje se pojavljuju u poeziji, bilo kao naglašeni postupci novoga zvučanja (Kručonih: dyr bul ščil), ili unutar općega poigravanja leksičkom građom (»kubističko« cijepanje riječi i sastavljanje korijena s neprimjerenim sufiksima). Težnja za razbijanjem smisaonih cjelina odgovarala je »bez-predmetnosti« (K. Maljevič) slikarstva. Srodne pojave očitovale su i skupine dade, a u nas je primjetan dojam ruskih inovacija u pjesništvu J. Severa i palindromima D. Oraić-Tolić.
