Zhuang Zhou [uaŋ ou] (poznat i kao Zhuangzi, tradicionalno Chuang-tzu [čuaŋcu]: učitelj Zhuang), kineski taoistički filozof (Meng, pokrajina Henan, 369. pr. Kr. – ?, 286. pr. Kr.). Pripisuje mu se zbirka tekstova Zhuangzi, jedno od tri temeljna djela taoizma. Sastoji se od 33 poglavlja (redigirana oko 300. pr. Kr.); prvih sedam drži se izvornim Zhuang Zhouovim naučavanjem, a ostatak je djelo njegovih učenika. Zbirka ističe važnost nenamjerne djelatnosti; upućuje na relativnost svih suprotnosti, govori o istovjetnosti života i smrti; naglašava vrijednost meditacije da bi se postiglo jedinstvo s taom. Uči da je najviše dobro koje čovjek može ostvariti sklad i sloboda u slijeđenju vlastite naravi. Cjelokupnost postojanja objedinjuje sva bića i u trajnom je stanju promjene, koju ne treba slijediti niti joj se suprotstavljati. Svijet je u svojem prirodnom stanju miran i skladan, a do nereda dolazi zbog ljudskoga nasilja i manipulacije; odraz nereda vidi se u konfucijevskom moraliziranju i u ratovima. Sloboda se može postići oslobađanjem od znanja i riječi. Tao se ne može razumjeti racionalno i intelektualno, neizreciv je i može ga se spoznati samo intuicijom.
