Zrin (Zrinj), utvrđeni grad i naselje (8 st., 2021) na južnim padinama Zrinske gore. Povoljan strateški položaj Zrina uvjetovao je pojavu ovećega vlastelinskog posjeda na tom području već početkom razvijenoga srednjeg vijeka. Prvi se put spominje 1295. kao mjesto u kojem je djelovao ban Stjepan III. Babonić. Ludovik I. Anžuvinac oduzeo je 1347. Zrin Lovri Tothu, županu Vašvarske i Šopronske županije, te ga predao u ruke jedne grane velikaškoga roda Bribirskih, koji su po toj utvrdi dobili prezime Zrinski. Ta je obitelj proširila utvrdu koja je postala središtem njihovih posjeda, a 1577. osvojio ju je osmanski vojskovođa Ferhad-paša Sokolović. Iduće godine privremeno ju je oslobodio ban Krsto Ungnad, a 1579. ponovno je došla pod vlast Osmanlija koji su njome upravljali do 1687. Pokraj Zrina Osmanlije su 1625. pobijedili kršćansku vojsku Žigmunda I. Erdődyja, a 1689. Ivan IV. Drašković pobijedio je osmansku vojsku i obranio utvrdu. Nakon protjerivanja Osmanlija s Banovine Zrin je izgubio dotadašnju stratešku važnost, ali se u njem zadržala vojska te je bio obnovljen 1753. U doba preustroja Vojne krajine u Zrinu je bilo središte satnije. Početkom XIX. st. utvrda je stradala u požaru, a 1925., u povodu tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« obnovila je utvrdu i branič-kulu. Početkom XX. st. ostao je skoro u cijelosti naseljen Hrvatima (781 st., 1910; 697 st., 1931). Razrušen je u II. svjetskom ratu, u rujnu 1943., kada ga zauzimaju partizanske snage (do tada je bio ustaško uporište); preživjelo je stanovništvo izbjeglo, a presudom komunističkih vlasti 1946. kolektivno je kažnjeno oduzimanjem imovine, čime mu je onemogućen povratak (konfiskacija je provedena pod optužbom za borbu protiv partizana). Poslije rata imao je pretežno srpsko stanovništvo (najviše 72 st., 1961). Okupiran je tijekom Domovinskoga rata (1991–95).
