Bulajić, Veljko

Bulajić, Veljko, hrvatski filmski redatelj i scenarist crnogorskoga podrijetla (Vilusi kraj Nikšića, Crna Gora, 22. III. 1928). U trećoj godini života s obitelji se preselio u Sarajevo, kao petnaestogodišnjak 1943. pristupio partizanskomu pokretu (1944. teško ranjen), a od 1946. živi u Zagrebu gdje upisuje filmski tečaj u Jadran filmu. Potom stipendist na studiju filmske režije u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Nakon asistenture Vatroslavu Mimici na igranome filmu U oluji (1952) i režije šest kratkometražnih dokumentarnih filmova, u igranome filmu debitirao je dugometražnim filmom Vlak bez voznog reda (1959), epskim opisom migracije stanovnika jednoga sela iz Dalmatinske zagore u napuštene folksdojčerske kuće u Vojvodini nakon II. svjetskoga rata, nastalim pod utjecajem neorealizma (sudbine tzv. malih ljudi, masovne scene, »kriške života«), ali i američkoga vesterna. Utjecaj talijanske kinematografije zamjetljiv je u cjelini njegova opusa – neorealizma u njegovu trećem filmu Uzavreli grad (1961) i u kasnijem filmu Obećana zemlja (1986), svojevrsnom nastavku Vlaka bez voznog reda, koncipiranom kao sudska drama o političkim zabludama kolektivizacije u poratnom razdoblju, a političkoga filma u povijesnim alegorijskim filmovima Čovjek koga treba ubiti (1979., nagrađivan na više inozemnih festivala filmova strave i fantastike), o crnogorskom caru Šćepanu Malom, i Libertas (2006), o uroti Marina Držića, kao i u ratnoj alegoriji Rat (1960), nastaloj prema scenariju Cesarea Zavattinija. U središtu Bulajićeva opusa ipak trajno ostaju ratna drama i spektakl iz II. svjetskoga rata u svjetski poznatim filmovima Kozara (1962., Zlatna medalja na festivalu u Moskvi) i Bitka na Neretvi (1969., nominacija za nagradu Oscar u kategoriji stranoga filma) te u kasnijem djelu Veliki transport (1983), kao i novija političko-povijesna tematika (Atentat u Sarajevu, 1975; Visoki napon, 1981., o događajima u SFRJ nakon rezolucije Informbiroa; Donator, 1989). Sklon klasičnijemu režijskom prosedeu i realističkomu pristupu, realizirao je i film priklonjeniji apstraktnijemu modernom filmu Pogled u zjenicu sunca (1966), također dramu iz II. svjetskoga rata. Godine 1964. režirao je dugometražni dokumentarni film Skopje 63, o razornom potresu u Skoplju, za koji je primio više međunarodnih nagrada, uključujući nagradu UNESCO-a i Grand Prix – Lav Svetog Marka za najbolji dokumentarni film na festivalu u Veneciji. Za televiziju je ostvario dokumentarnu seriju Crna Gora (1972) te zapažene dokumentarne filmove Titovi memoari (1981) i Mjesto sjećanja Vukovar (2015). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2009).