STRUKE:

Coen, Joel i Ethan

Coen [kọu'ən], braća Joel (St. Louis Park, Minnesota, 29. XI. 1954) i Ethan (St. Louis Park, 21. IX. 1957), američki filmski redatelji, scenaristi, producenti i montažeri. Joel je 1978. diplomirao film i televiziju na The School of the Arts (danas Tisch School of the Arts) pri New York University, a Ethan 1979. filozofiju na Sveučilištu Princeton. U kinematografiji su kao autorski par aktivni od sredine 1980-ih, no zbog pravila Američke udruge redatelja Joel se do 2004. potpisivao kao redatelj, a Ethan kao producent, dočim se od početka supotpisuju kao scenaristi; montažu supotpisuju pseudonimom Roderick Jaynes. Debitirali su 1984. filmom Krvavo jednostavno (Blood Simple), ironijskom parafrazom film noira koja ih je predstavila kao predvodnike američke nezavisne kinematografije 1980-ih, a svoju izvanhollywoodsku poetiku osnažuju atipičnim likovima, provincijskim lokacijama i nadrealističkim, često stravičnim elementima u pričama koje, u žanrovskom ruhu, tematiziraju egzistencijalnu tjeskobu. Postmodernistička poetika pastiša i retronostalgije osviještena je u neo-noir filmu Millerovo raskrižje (Miller’s Crossing, 1990), scenaristički oslonjenom o »tvrdokuhani« roman Dashiella Hammetta Stakleni ključ (1931), dočim u filmovima Arizona Junior (Raising Arizona, 1987) i Barton Fink (1991., Zlatna palma i nagrada za režiju na Canneskom festivalu) uvode elemente screwballa i slapsticka vezane uz bizarne likove i vizualne ekshibicije, pri čem se – napose u drugome filmu, priči o mladom dramatičaru u Hollywoodu 1940-ih – oslanjanje o poetiku nadrealizma očituje i u oniričkoj atmosferi te motive i ugođaj iz djela Franza Kafke i Samuela Becketta. Te utjecaje, a prije svega posvetu klasičnoj hollywoodskoj komediji (likovi, priča i dijalozi pastiš su filmova Prestona Sturgesa, Franka Capre i Howarda Hawksa), dokraja dovode u komediji Mr. Hula Hoop (The Hudsucker Proxy, 1994), njihovoj prvoj (i u kinima neuspješnoj) komercijalnoj produkciji; takvu se spoju satire i obrazaca klasičnoga Hollywooda poslije vraćaju u manje uspjelim filmovima Zavedi me, razvedi me (Intolerable Cruelty, 2003) i Ave, Cezare! (Hail, Caesar!, 2016). Najveće su uspjehe ostvarili ipak kriminalističkim filmovima u duhu crne komedije i apsurda, ponajviše u svojem najcjenjenijem filmu Fargo (1995), nagrađenim za režiju u Cannesu i Oscarom za izvorni scenarij, te u kultnom filmu Veliki Lebowski (The Big Lebowski, 1998), u kojem se oslanjaju o poetiku Raymonda Chandlera. Najkreativnije razdoblje karijere zaokružuju kriminalističkom komedijom Tko je ovdje lud? (O Brother, Where Art Thou?, 2000), parafrazom Homerove Odiseje smještenom na američki Jug u doba Velike gospodarske krize i prožetom folk-glazbom, potom crno-bijelom posvetom film noiru oslonjenom o romane Jamesa M. Caina Čovjek kojeg nije bilo (The Man Who Wasnʼt There, 2001., nagrada za režiju u Cannesu), te slabijim kriminalističkim crnim komedijama Gangsterska petorka (The Ladykillers, 2004), preradbom istoimene Ealing komedije iz 1955., i Spaliti poslije čitanja (Burn After Reading, 2008). Od sredine 2000-ih u njihovim je filmovima zamjetno svođenje bizarnih elemenata u konvencionalne okvire umjetničke komercijalne kinematografije, kao i uklanjanje tragova onirizma i nadrealizma, što im donosi široku kritičku recepciju, zapažen komercijalni uspjeh i nagrade, ali pritom ta djela gube poetičku prepoznatljivost; najuspjelija je kriminalistička neovestern-drama Nema zemlje za starce (No Country for Old Men, 2007), adaptacija romana Cormaca McCarthyja za koju su nagrađeni Oscarima za film, režiju i scenarij prema predlošku, a u kojoj se prvi put okreću naslijeđu vesterna, što nastavljaju i u revizionističkom vesternu Čovjek zvan hrabrost (True Grit, 2010), preradbi istoimenoga filma Henryja Hathawaya iz 1969., te u omnibus-filmu Balada o Busteru Scruggsu (The Ballad of Buster Scruggs, 2018., nagrada za scenarij na Međunarodnoj filmskoj smotri u Veneciji), u kojem variraju i figuru tzv. pjevajućega kauboja. Iznimno prihvaćenim dramama, autobiografskom Ozbiljan čovjek (A Serious Man, 2009) i pseudobiografskom U glavi Llewyna Davisa (Inside Llewyn Davis, 2013), nastoje nadići ograničenja ranije poetike; potonji film, fikcionalizirani prikaz newyorške glazbene folk-scene 1960-ih, nagrađen je Velikom nagradom (Grand prix) u Cannesu. Njihov cjelokupni opus stoji, obilježen postmodernim duhom, u raskoraku između oslanjanja o tradiciju film noira i gangsterskoga filma s jedne strane te klasične komedije (slapsticka i screwballa) s druge strane, pri čem su filmovi iz prve skupine uspjeliji; kasniji im opus ipak ostaje u sjeni ranijih ostvarenja nastalih do kraja 1990-ih.

Citiranje:
Coen, Joel i Ethan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 6. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12190>.