četnici.
1. Oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge.
2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazitim nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Vođa im je četovođa ili vojvoda. – Naziv se prvi put pojavio u drugoj polovici XIX. st. u Makedoniji za borce protiv osmanske vlasti. Veća aktivnost četnika počela je odmah nakon srpsko-turskog i rusko-turskog rata 1877–78., kada je Srbija od makedonskih dobrovoljaca organizirala više četničkih četa u namjeri da krivopalanački i kumanovski kraj pripoji Srbiji. S razvojem makedonskoga nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1893. (→ vmro) stvaraju se njihove oružane formacije sa zadatkom da oružanom borbom oslobode Makedoniju. Ne priznavajući makedonsku nacionalnost, srpski, bugarski i grčki nacionalisti organizirali su svoje četničke formacije u Makedoniji pod parolom borbe protiv Osmanlija, a zapravo s težnjom da svaka od njih osvoji za sebe dio Makedonije. Srpske četničke formacije stalno su djelovale u Makedoniji uglavnom do Prvoga balkanskog rata (1912), a u tom ratu nanijele su Osmanlijama velike gubitke. Uoči I. svjetskog rata u Srbiji su stvoreni novi četnički odredi u sastavu srpske vojske, a nakon rata organizirano je Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu.
U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. Zbog njihova velikosrpskoga programa i bezuvjetne odanosti dinastiji Karađorđevića, bilo im je omogućeno djelovanje i za Šestosiječanjske diktature, kada su sve ostale nacionalne organizacije prestale postojati. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju »jugoslavenskog nacionalizma«, u službi oživotvorenja Velike Srbije. Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih »očistiti« od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu. Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno ili pretučeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su četnici kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije. Novi programski spisi, od kojih je glavni Homogena Srbija Stevana Moljevića (lipanj 1941), zalažu se za etnički čistu Srbiju na području na kojem žive Srbi (Makedonija, Crna Gora, BiH, a od hrvatskih krajeva Slavonija, Banovina, Kordun, dio Like, te Dalmacija). Četničke vojne postrojbe stvorene su na početku II. svjetskog rata i potkraj 1943. brojile su oko 100 000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom D. Mihailovića, koji je održavao redovite veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, a od jeseni 1941. uspostavljeni su odnosi s britanskim vojnim vrhom. Priznati kao saveznička vojska u domovini, primali su znatnu pomoć u ratnom materijalu sve do prekida odnosa Britanaca s četnicima u lipnju 1943. Od samoga početka oni nisu nastupali kao saveznička vojska, koja se bori protiv njemačkih i talijanskih snaga, nego su se ograničavali na provedbu vlastitoga velikosrpskoga političkog programa, djelujući više protiv civilnog stanovništva nego vojnih postrojbi. Pritom su tijesno surađivali s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH. Na svojem području Talijani su pomagali četnike u borbi protiv partizana kako bi im bili oslonac za njihovu daljnju okupatorsku ekspanziju. Na njemačkom okupacijskom području četnicima je bila namijenjena uloga borbe protiv partizana i borbe za suzbijanje »komunističkog utjecaja« u narodu. Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko »čišćenje« područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. Četnički vođa D. Mihailović uhvaćen je tek na početku 1946. i u Beogradu osuđen na smrt kao ratni zločinac. Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.
