STRUKE:

dokumentarni film

ilustracija
DOKUMENTARNI FILM, D. Vertov, Čovjek s filmskom kamerom
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

dokumentarni film, filmski rod; naziv je prvi upotrijebio (1926) britanski redatelj J. Grierson – polazeći od francuskoga naziva documentaire, kako su se nazivali putopisni filmovi. Pojam se odnosi na skupinu vrlo brojnih i tematski, stilski i namjenom raznolikih filmova koje, najopćenitije, karakterizira prikazivanje zbiljskih osoba i događanja, težnja da se stvori »dokument«, činjenično što istinitiji prikaz prirodnih, životnih, društvenih sadržaja; zato, u načelu, tu tendenciju odlikuje isključivanje fikcijskih sastavnica. S obzirom na sadržaje, najpoznatije su vrste dokumentarnog filma putopisni, antropološki, obiteljski, prirodnoznanstveni, arhivski, kompilacijski i reportažni film te filmske novosti (»žurnali«), a granično područje roda predstavljaju obrazovni (nastavni, popularnoznanstveni, znanstveni i instruktivni) i promidžbeni (npr. »reklamni«) filmovi. Kada dokumentarni film odlikuju individualnost autorova pristupa, naglašenija subjektivnost – a to često prate impresionističke značajke – takvi se filmovi katkad nazivaju dokumentarnim esejima.

S obzirom na redateljske dokumentarne metode, najučestalije su a) rekonstrukcijska (kada prikazivane osobe obnavljaju radnje i ponašanja karakteristična za njihov život); b) metoda skrivene kamere (snimanje ljudi »kriomice«, bez njihova znanja); c) anketa ili metoda intervjua, razgovora (dijalog s novinarom, redateljem i sl.); d) prateće kamere (dugotrajno praćenje i snimanje osoba) i e) kompilacijska (sastavljanje filma uz pomoć postojećih »dokumenata« – filmova, fotografija, slika i sl.).

Dokumentarni film javlja se već u početcima kinematografije (braća Lumière) kao tzv. činjenični film (registracija nekog događanja), a ta je vrsta vrlo brzo prerasla u reportažni ili putopisni film i zatim u filmske novosti. Nakon I. svjetskog rata pojavili su se i cjelovečernji dokumentarni filmovi, a razvoju žanra najveći poticaj dali su antropološki filmovi R. J. Flahertyja i socijalnoanalitički filmovi D. Vertova. S pojavom zvučne tehnologije pojačava se dokumentaristički soc. angažman (npr. u britanskom dokumentarističkom pokretu 1930-ih, zatim u francuskoj struji film istina – cinéma vérité i kanadskoameričkoj izravni film – direct cinema). Sa širenjem televizije, poslije i elektroničke tehnologije (video), sve očitijim od početka 1970-ih, postupno se smanjuje društvena utjecajnost dokumentarnoga filma, što se odražava na smanjenje broja realiziranih filmova, a i inovativnih pristupa rodu.

U Hrvatskoj filmska djelatnost započinje s realizacijama činjeničnih filmova (J. Karaman, J. Halla) oko 1910. Rod se osobito razvijao od kraja 1920-ih (Škola narodnoga zdravlja), a nakon II. svjetskog rata u poduzećima »Zagreb film« i »Zora film«. Mnogi hrvatski dokumentaristi nagrađivani su na najpoznatijim svjetskim festivalima (A. Babaja, N. Babić, O. Gluščević, K. Golik, P. Krelja, B. M. Marjanović, K. Papić, R. Sremec, Z. Tadić, B. Žižić).

Citiranje:
dokumentarni film. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 11. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15755>.