struka(e):

dž, sedmo slovo hrvatske abecede, za poluzatvornik (afrikatu) //; dvoslov (d + ž). U fonološki pa u grafemski sustav dospjelo uglavnom posredovanjem turcizama: npr. J. Mikalja (1649): singir, singiricch /sindžir, sindžirić/ (ali: takoghjer). P. R. Vitezović isprva (1696) pisao je taj glas kao gy (đ piše dy), a u skladu sa svojim pravopisnim prijedlozima uskoro ga je pisao jednoslovom s dijakritičkim znakom: ǵ (1697). Slavonski pisci u XVIII. i na početku XIX. st. pisali su vrlo dosljedno cx, prema madž. uzoru (A. Baćić, J. Lipovčić, E. Pavić, M. A. Reljković, B. Leaković, A. Horvat, M. Jaić). A. Kanižlić ne razlikuje đ i pa oba glasa jednako bilježi (takogyer, pengyer). Na jugu je ujednačenost znatno manja: Dubrovčani su bilježili g, gi ili gj (D. Ranjina, J. Palmotić, I. Đurđević, S. Rosa, A. Marković), razlikujući dobro taj grafem od onoga za /đ/. Katkad ćemo, i bez obzira na prisutnost turcizama, uočiti grafijsko razlikovanje s obzirom na pozicijsku posebnost (ozvučenje) glasa č, npr. sargba /srdž-ba < srdčba/, rasrgba /rasrdž-ba/, ali – cias /čas/, mucenik /mučenik/ (V. Andrijašević 1686., I. Akvilini 1689., I. Đorđić 1728., I. Marević 1800). Dalmatinac P. Knežević piše sardxba (1765), s time da mu samostojno x označava glas ž. Neki pisci posebnost ovoga glasa uopće nisu uzimali u obzir, pa su ga pisali kao č: c, npr. M. Radnić (1683), M. Dobretić (1782), A. Miletić (1815). U prvom godištu Danice 1835. pojavio se dvoslov dž. Inzistirajući na jednoslovnim rješenjima, Đ. Daničić je 1878. ponovno pisao ǵ (kao u Vitezovića), kako bi jasno naglasio da je posrijedi jedan glas. Dvoslovnomu rješenju dž naposljetku se vratio I. Broz 1892., i otada je ono dio suvremene hrvatske abecede. Postupno se počinje koristiti i pri adaptaciji engl. riječi (džem, džez). Isti oblik zatječemo u bošnjačkoj, crnogorskoj i srpskoj abecedi. U češkom, slovačkom, slovenskom i poljskom pravopisu ne smatra se samostalnim grafemom (digrafom), pa tako i nema svoje mjesto u abecedi; glas izražava se ondje vezom dvaju grafema d ž. Nema glagoljičkog odvjetka. U ćiriličkom pismu pojavljuje se samo u crnogorskoj, makedonskoj i srpskoj azbuci: Џ/џ, ustanovljen u XIX. st. prema istovrsnomu rum. slovu, koje je nastalo preradbom ćiriličkoga ч.

Glas dolazi u hrvatskim riječima u asimilaciji po zvučnosti: svjedodžba (< svjedočba, usp. svjedočiti). Kako dvoslov dž može predstavljati i dva glasa d + ž (usp. nadživjeti), u znanstvenim se djelima taj glas bilježi znakom ǵ (u transkripciji HAZU) ili  (u slavističkoj literaturi). U hrvatskom je jeziku glas najčešći u pozajmljenicama iz drugih jezika, u prvome redu iz turskoga (džamija, džep) ili engleskoga (džez, džip).

Citiranje:

dž. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dz>.