STRUKE:

etnička manjina

etnička ili nacionalna manjina, skupina stanovnika jedne države koja se po svojoj etničkoj pripadnosti razlikuje od većine stanovništva te države. Takve manjine najčešće su dijelovi narodâ koji su u nekoj drugoj državi (ili državama) većinski narod, kao što su to npr. češka, njemačka ili tal. manjina u Hrvatskoj. Gdjekad se samo takve manjine nazivaju nacionalnima, dok se etničkim manjinama nazivaju one koje su dijelovi narodâ koji ni u kojoj državi nisu većinski, dakle, nemaju svoju »matičnu« državu. Takav je npr. slučaj Baska, koji žive u Španjolskoj i Francuskoj, ili Roma, koji su manjina u mnogim, u prvom redu eur. državama, ili pak Rusina u ist. Slavoniji te u Vojvodini (izvan Hrvatske i Jugoslavije, nema nigdje rusinske »matice«). Bez obzira na različite specifične situacije i nazive upotrijebljene u pravnim dokumentima, općim običajnim međunar. pravom svim se manjinama jamči zaštita identiteta putem očuvanja njihove vlastite kulture, tradicije, vjere i jezika. Ta prava moraju uživati i manji narodi kojima pripadnici žive jedino u državi u kojoj su etnička manjinska skupina, kao npr. Lužički Srbi u Njemačkoj ili mnogobrojni narodi u Ruskoj Federaciji (Kareli, Karaimi, Čerkezi, Čukči, Keti itd.).

Upotreba naziva za manjine nije ujednačena ni u unutrašnjem ni u međunar. pravu. Tomu su uzrok različiti povijesni i polit. razlozi, predrasude, ali i želje da se ograniče prava manjinâ. Tako se u raznim državama, uz izraze »etničke« odnosno »nacionalne manjine«, upotrebljavaju izrazi »nacionalne zajednice«, »etničke zajednice«, »narodne skupine«, »etničke skupine«, »narodnosti«, »jezične skupine«, itd. U mnogobrojnim međunar. dokumentima iz doba Lige naroda, kada je postojao razvijen međunar. sustav zaštite manjinâ, doduše samo za neke, ugl. eur. članice organizacije, upotrebljavao se naziv »rasne manjine«. U Ujedinjenim narodima ugl. se upotrebljava naziv »etničke manjine«, ali dokumenti o manjinama prihvaćeni u toj organizaciji odnose se i na »jezične« (u Hrvatskoj tzv. Istrorumunji i Arbanasi) i »vjerske manjine« (u Hrvatskoj Židovi), tj. na manjinske skupine koje se od ostaloga stanovništva razlikuju samo po jeziku, odn. vjeri. U eur. organizacijama, Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi i Vijeću Europe, upotrebljava se izraz »nacionalne manjine«. Osim što nema dosljednosti pri upotrebi naziva manjina, međunar. zajednica nije prihvatila službenu, općenito primjenljivu definiciju manjine. Suvremena međunar. pravila o zaštiti manjinâ odnose se na manjinske skupine državljana pojedine države koje imaju etnička, jezična ili vjerska obilježja po kojima se razlikuju od većine stanovništva, a te specifičnosti svojega identiteta žele očuvati. Međunar. pravo nalaže da pripadnici manjinâ uživaju sva ljudska prava i slobode kao i svi drugi stanovnici država gdje žive, i to na takav način da im bude omogućeno očuvati vlastiti jezik, kulturu i vjeru. Temelj je današnje međunarodnopravne zaštite manjinâ u krilu Ujedinjenih naroda Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, prihvaćen 1966., kojemu čl. 27 propisuje: »U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine imaju svoj vlastiti kult. život, da ispovijedaju vlastitu vjeru ili da se služe vlastitim jezikom«. Opća skupština UN-a tu je odredbu protumačila i dopunila 1992. prihvaćanjem Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. Uz detaljnije navođenje prava manjinâ, u Deklaraciji je naglašeno da države imaju i obveze u promicanju prava manjinâ na svojem području.

Nasuprot odlučnoj i djelotvornoj općoj zaštiti prava čovjeka, od svojega osnivanja 1949., Vijeće Europe vrlo je suzdržano u prihvaćanju posebnih pravila o manjinama. Tek je 1992. prihvaćena Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, a 1995. Okvirna konvencija za zaštitu nac. manjina. Mnogo brža i djelotvornija bila je Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi. Od svojega prvoga sastanka u Helsinkiju 1975. kontinuirano se bavila položajem manjinâ u eur. državama, prihvaćala je dokumente o njihovoj zaštiti i izradila sustav nadzora poštivanja njihovih prava, uključujući uspostavu institucije Visokoga povjerenika za nacionalne manjine (1992).

Hrvatsku obvezuju spomenuti univerzalni i regionalni međunar. dokumenti. Osim toga, zajedno s državama iz bližega okruženja, Hrvatska je 1994. potpisala Instrument Srednjoeuropske inicijative za zaštitu manjinskih prava, koji je jedan od najsadržajnijih međunar. dokumenata o manjinskim pravima. Hrvatska zaključuje i dvostrane sporazume o zaštiti pojedinih manjina u Hrvatskoj i zaštiti hrv. manjine u susjednim zemljama. Zaštiti nac. manjina u Hrvatskoj posvećeno je mnogo propisa njezina unutrašnjeg prava. Ustav RH (čl. 15) jamči ravnopravnost pripadnicima svih nac. manjina. Jamči im se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje vlastitim jezikom i pismom i kult. autonomija. Ustavna prava manjinâ u hrv. zakonodavstvu dalje se detaljno uređuju, posebno glede obrazovanja na jezicima manjinâ i službene upotrebe manjinskih jezika.

Citiranje:
etnička manjina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 25. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18519>.