filozofija egzistencije (prema lat. exsistentia: opstojanje, tu-bitak, iz-stajavanje), filozofski smjer nastao u depresivnoj atmosferi potkraj XIX. i početkom XX. st. koji naglašava presudnost subjektivne dimenzije ljudske egzistencije. Osnovno je stajalište toga filozofskoga mišljenja da egzistencija, odnosno bitak (tubitak) prethodi esenciji, odnosno bîti, čime se izokreće onto-teologijsko razumijevanje prema kojemu bit (essentia) kao danost određuje egzistenciju. Čovjek nije puko postojanje, nego egzistencija, odnosno slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini. Temeljna je usmjerenost toga smjera u svijesti da se izgradnja čovjekove egzistencije događa s one strane društvenih odnosa i kolektivnih pripadništava, u nutarnjem subjektivnom i individualnom doživljaju svijeta koji izranja iz tjeskobe, očaja i apsurda. Iako se često poistovjećuju, valja razlikovati filozofiju egzistencije (uvelike njemačka tradicija: Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Karl Jaspers, Martin Heidegger) i egzistencijalizam (francuska tradicija: Gabriel Marcel, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Albert Camus). Premda polaze od sličnih tema (subjektivnost, strah, tjeskoba, bačenost, autentičnost, apsurd, smrt) dvije tradicije presudno dijeli pojam »drugoga«, koji je u njemačkoj tradiciji gotovo zanemaren, a u francuskoj postaje odlučan filozofski pojam. Različiti su, međutim, dosezi filozofije egzistencije, analize koje sezadržavaju u okvirima tradicionalne ontološke suprotstavljenosti para essentia – existentia (J.-P. Sartre) i, s druge strane, filozofije egzistencije u užem smislu, koja putem analitike ljudske opstojnosti teži izgradnji jedne nove »fundamentalne ontologije« (M. Heidegger). U vremenskome smislu kasniji se razvoj smjera prelama s rastućom fenomenologijom Edmunda Husserla (u M. Heideggera i J.-P. Sartrea) te sve snažnijim marksizmom (u J.-P. Sartrea) pa se njegova posebičnost više ne može čvrsto razumijevati.
Iako se smjer više odnosi na razdoblje između dvaju svjetskih ratova, njegovim se začetnikom smatra danski filozof S. Kierkegaard koji nakon dominacije objektivističkih filozofskih sistema, napose idealizma, materijalizma i racionalizma, naglašava subjektivnost kao jedini istinit izraz ljudskoga života. Čovjek svakodnevno iskušava stanja straha, patnje, tjeskobe i očajanja kao egzistencijalnih odrednica života koji nije idealizirana slika pa se ne može poopćiti. Čovjek od Boga nije naslijedio nikakve opće i objektivne istine o životu (dogme), nego apsolutnu subjektivnost kojom on, u konačnici, pred Bogom stoji autentično kao pojedinac, a njegov očaj nije prolazno i društveno rješivo stanje, već trajan i neodgodiv način egzistiranja. Na njegova se razmatranja nastavlja F. Nietzsche koji ih postavlja na razinu dekadencije i nihilizma kao proizvoda duge metafizičke tradicije koja je putem etike čovjeka činila slabićem, nesposobnim za vlastitu autentičnu izgradnju. Tako je »smrt« Boga, a to znači tradicije kršćanske moralnosti i dogmatike, pretpostavka izgradnje nadčovjeka, koji svojom voljom uspostavlja vlastitu egzistenciju ugroženu slabošću epohe. Njihove su pozicije presudno odredile smjer koji je vrhunac doživio sredinom XX. stoljeća, kada smrt postaje jedna od temeljnih tema jer ona čovjeku sugerira njegovu dovršenost i konačnost kao modus egzistiranja u svijetu, bez mogućnosti njegova transcendiranja. Tako K. Jaspers smatra da se egzistencija ne može misliti u formalnoj refleksiji svijesti, već se mora zahvatiti u razini subjekta iskušavanja, doživljavanja i projektiranja zbilje. Time se napušta tradicionalna ontologija u korist filozofije obuhvatnoga (das Umgreifende), koja je uvijek transcendiranje objektivno danoga i orijentacije prema smislu apsolutnoga, što je po sebi tjeskoban put. Čovjek tako prolazi kroz »granične situacije«, poput trpljenja, krivnje i borbe, a smrt, odnosno spremnost da se umre, postaje jedini način svjedočenja istine (filozofska vjera), jer se ona ne može objektivno-znanstveno dokazati pa je izbor za smrt ujedno i jedino egzistentno svjedočenje istinitosti vlastita života. Ispitivanje egzistencije u njezinoj vremenitosti, tj. analiza čovjekova tubitka, prema Heideggeru kao najznačajnijem predstavniku smjera, samo je priprema za presudno pitanje o bitku, što su ga zaboravili metafizika i tehnika Zapada (»zaborav bitka«), a koje se istodobno javlja i kao presudno pitanje o smislu tubitka. Do razumijevanja smisla dospijeva se tek razumijevanjem temeljnih modusa čovjekove bačenosti u prosječnu svakodnevicu, odnosno izgubljenosti u bezličnome (Man). Čovjek se razlikuje od drugih bića upravo po tome što opća pitanja opstojnosti shvaća kao presudna (animal metaphysicum), a vlastitu opstojnost kao nešto otvoreno, koje tek mora odlučiti o svojem bitku. Tako je i čovjekova osnovna zadaća ponovno zadobivanje zbiljske egzistencije u horizontu bitka-u-svijetu i vremenitosti. Kako su odluka i inzistiranje na čovjekovoj imanenciji praćeni sviješću o apsurdu, »brigom«, spoznajom smrtnosti i ništavila, tako ta filozofija egzistencije, premda isključuje sigurnost posjedovanja egzistencijalne svrhe, nagoviješta konstituiranje smisla opstanka kao samosvijesti o ljudskome dignitetu, te izgrađuje etiku herojskog opstojanja kao »otvorenosti spram istine bitka«. Smrt, shvaćena u ontološkome, a ne ontičkome smislu, ima presudnu ulogu, a moguća je samo na ontološkoj razini svijesti jer u trenutku fizičke smrti svijesti više nema. Tako je »bitak-pri-smrti« najviša egzistencijalna mogućnost tubitka za »moći-biti«, čime se pokazuje tipično egzistentnim razumijevanjem odlučnosti i prigode za izgradnju vlastite egzistencije kao »bitka u svijetu«.
U duhu njemačke, osobito Heideggerove tradicije, J.-P. Sartre, najutjecajniji predstavnik francuskoga egzistencijalizma, razvija mišljenje o egzistenciji kao mogućnost koja ne proizlazi iz bitka kao bitka, nego iz Ništa (Néant) koje postaje najviša mogućnost (potencija) same egzistencije. Subjekt je bitak-za-sebe i on mora putem samopostavljanja u Ništa negirati svoju predmetnost, čime on ništi najprije bitak, a onda i samoga sebe kao dio faktične egzistencije u svijetu. Stoga je egzistencija događaj negacije pa pitanje drugoga postaje isprva izlišno, no poslije se, osobito nakon marksističkoga utjecaja, »drugi« postavlja kao uvjet vlastite egzistencije. Jer u vječitu odnosu između svijeta koji je dan i vlastita pokušaja negiranja te danosti čovjek život doživljava kao tjeskoban, mučan i apsurdan. A. Camus se, često odbacujući svrstavanje među egzistencijaliste, nadovezuje na takvo razumijevanje života jer je čovjek razapet između vlastite želje za srećom i licemjernog društva zasnovanoga na laži pa je rezultat beskorisnost i besmisao života. S obzirom na to da je jedini svijet ovaj postojeći, čovjek se prepušta sudbini, što vodi individualnomu otuđenju i ravnodušnosti pred zlom. Distancirajući se od Sartreova utjecaja okreće se pojmu drugoga, zrcaljenoga u afirmaciji ljudske solidarnosti, milosrđa i suosjećanja. Filozofija egzistencije utjecala je na razvoj mnogih smjerova i intelektualnih pozicija, osobito u okviru kasnije fenomenologije i psihoanalize, poststrukturalizma, postmarksizma i postmodernizma.
