STRUKE:

flektivni jezici

flektivni jezici (prema lat. flectere: svijati; sklanjati po padežima), tip jezika u kojem se gramatičke kategorije izražavaju pretežito fleksijom, promjenom oblika riječi u morfološkim paradigmama. U lingvistiku je pojam flektivnih jezika uveo njemački lingvist A. W. von Schlegel u početku XIX. st., a u vidu je imao prije svega klasične jezike poput grčkog i latinskoga. U lingvistici XIX. i u početku XX. st. vrijedila je zabluda da se svi tipovi jezika s vremenom razvijaju prema flektivnomu tipu (npr. kod A. Schleichera); također se pogrješno vjerovalo da je flektivni jezični tip na neki način konceptualno najrazvijeniji i estetski najprofinjeniji. Takvo su mišljenje izražavali npr. W. von Humboldt i Chaim (Heyman) Steinthal; u XX. st., a osobito od sintetskoga djela E. Sapira o morfološkoj tipologiji jezika, odustalo se od takvih vrijednosnih i evolucijskih pogleda na flektivni jezični tip. Također je – u djelu F. N. Fincka – uvedena razlika između jezikâ s unutrašnjom fleksijom, koji riječi u paradigmama mijenjaju pretežito smjenama samoglasnika ili modifikacijama korijena, i jezikâ s vanjskom fleksijom, u kojima se riječi mijenjaju dodavanjem afikasa (sufiksa i prefiksa); unutrašnja fleksija dominira u semitskim jezicima (npr. hebrejski i arapski), dok je vanjska fleksija obilježje, primjerice, starijih indoeuropskih jezika (grčki, latinski, sanskrt, gotski).

Citiranje:
flektivni jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19878>.