frankofonske zemlje

frankofonske zemlje ili frankofonija (francuski pays francophones, francophonie), naziv kojim se (približno od 1880-ih) označuju zemlje kojima se stanovnici u ovoj ili onoj mjeri, u ovakvim ili onakvim okolnostima služe francuskim jezikom. Osim govornika koji se u javnoj i službenoj uporabi služe jedino francuskim (Francuska, frankofona Belgija, romandska Švicarska, francuska Kanada, Monako) francuski je službeni jezik na prostorima gdje se kao govorni i kao službeni upotrebljavaju i drugi jezici (Val d’Aosta u Italiji, Andora, Luksemburg, Haiti, Madagaskar, Réunion, i dr.). I nakon iseljavanja Francuza, u Tunisu, Alžiru i Maroku francuski je još uvijek u uporabi u gotovo svim sferama javnoga života. I nakon osamostaljenja zemalja »Crne Afrike« francuski se dobro održava kao jezik školstva, kulture, poslova, ili kao jezik političkih i gospodarskih elita, a posebno kao jezik međuetničkoga (međuplemenskog) i nadetničkog sporazumijevanja; u nekima od tih zemalja francuski je ili jedini službeni jezik (Čad, Zair, Srednjoafrička Republika, Demokratska Republika Kongo, Republika Kongo, Gabon, Niger, Benin, Burkina Faso, Togo, Obala Bjelokosti, Gvineja, Senegal, Mali) ili pak je službeni uz neki drugi jezik (Kamerun, Mauritanija, Madagaskar, Sejšeli, Komori, Burundi, Džibuti, Ruanda). U tim zemljama jedva 1 do 2% stanovništva rabi francuski u svim životnim prilikama. U Libanonu i jugoistočnoj Aziji, gdje je francuski bio u velikoj uporabi, on danas naglo uzmiče. Osim 80-ak milijuna potpunih frankofona, ima još u različitim stupnjevima oko 170 milijuna »potencijalnih« frankofona.

Citiranje:
frankofonske zemlje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 3. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20466>.