struka(e): |

govor, zvučno sredstvo ostvarenja jezika (za razliku od pisma koje je likovno).

1. Sustav verbalnih i neverbalnih znakova koji imaju značenje i koji se koriste u komunikaciji među ljudima. Neki elementi neverbalnoga govora mogu se razviti i u životinja (npr. primata). U užem smislu pod govorom se razumijeva komunikacija riječima. Drži se da u čovjekovu mozgu postoji naslijeđeni sklop povezanih područja koji djetetu omogućuje postupno učenje govora i razumijevanje fonoloških, sintaktičkih i semantičkih aspekata govora. Da bi dijete naučilo govoriti, nužni su poticaji i potpora sociokulturne okoline u kojoj ono živi, jer djeca koja žive u socijalnoj izolaciji do puberteta i uz višegodišnju intenzivnu rehabilitaciju mogu naučiti samo najosnovnije sastojke govora. Temelj je za razvoj govora u djeteta tzv. »gukanje«, kada dijete proizvodi gotovo sve zvukove koji se govornim aparatom mogu proizvesti. Svako dijete ima temelj za stjecanje bilo kojega jezika. Prve riječi dijete izgovara u dobi približno od 10 do 13 mjeseci. Zajedničkim utjecajem razvoja djetetovih kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti i verbalnog ponašanja osoba koje se djetetom bave njegov govor postaje sve složeniji. Osim u sporazumijevanju među ljudima, govor igra značajnu ulogu u procesima mišljenja. Velik dio mišljenja odvija se u riječima i rečenicama. Neki psiholozi pretpostavljaju da nema misli bez govora, ponajprije tzv. tihog ili unutarnjeg govora, koji se očituje u malim pokretima govornog aparata. Iako tihi govor nije nužan za mišljenje, govor kao sustav pojmova i pravila njihova kombiniranja znatno utječe na mišljenje. Područja u mozgu koja omogućuju izgovaranje riječi i razumijevanje govora u većine ljudi (kako dešnjaka tako i ljevaka) smještena su u lijevoj polutki. Poremećaji u mozgovnom ustrojstvu govora dovode do različitih govornih poremećaja koji se zajedničkim imenom nazivaju afazije. Psihološkim aspektima govora bavi se posebno područje psihologije – psiholingvistika.

2. Fonetski pristup tumači govor kao glasovno-sluhovnu pojavu namijenjenu jezičnomu sporazumijevanju: proizvodi se govornim organima i prenosi do slušnih, koji jezično obrađuju zvučne znakove. Tri su glavne djelatnosti: pokretanje (inicijacija), kojim se potiče strujanje zraka, glasničenje (fonacija), kojim se mijenja zračna struja što prolazi između glasnica, i oblikovanje (artikulacija), kojim se prekida ili oblikuje zračna struja kako bi se proizveli posebni glasovi. Proizvodnjom, prijenosom i obradbom govora bavi se govorna (ili govorno-slušna) znanost, koja osim fonetike uključuje anatomsku, fiziološku, neurološku i akustičku stranu.

3. Lingvistički pristup tumači govor kao pojavu koja se, osim fonetski, može raščlaniti i fonološki, i morfološki, i sintaktički i semantički. Govor je pojava kada se pojedinac služi jezikom u određenoj situaciji (franc. parole) suprotstavljena jeziku kao sustavu što ga dijeli skupina govornika ili zajednica (franc. langue, prema F. de Saussureu).

4. U kroatistici (i slavistici), govor je osobiti jezik nekoga kraja ili neke skupine, jedan od potpojmova narječju (npr. ikavski čakavski govori, ikavsko-ekavski…, ili pak podravski govori).

5. U govorništvu (retorici), govor je osobita vrsta djela s utvrđenim oblikom i sastavom.

Citiranje:

govor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/govor>.