struka(e): |
ilustracija
GRB Gašpara Draškovića iz grofovske grbovnice Ferdinanda II. iz 1631., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB grofovske obitelji Drašković, oko 1700., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB grofovske obitelji Erdődy, oko 1700., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB Hrvoja Vukčića Hrvatinića, poč. XV. st.
ilustracija
GRB Istre, Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB knezova Zrinskih, XVII. st., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB Kotromanića po Fojničkom grbovniku, XII. st.
ilustracija
GRB Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb, Hrvatski povijesni muzej
ilustracija
GRB plemića Petričević, XVIII. st., Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

grb, trajnija oznaka pojedinih osoba, obitelji, korporacija, političkih i crkvenih ustanova, organizacija i država, izražena likovnim sredstvima prema određenim pravilima. Prve pojave upotrebe grbova u Europi idu u početak XII. st., kada su za križarskih ratova pojedini feudalci označivali pripadnike svojih četa određenim znakovima i bojama na štitu i zastavi, kako bi se razlikovali od četa drugih feudalaca. Prvi poznati pečat s grbom potječe iz 1140. Grb su ubrzo počeli upotrebljavati i niži plemići, a zatim i građani, seljaci, cehovi, gradovi itd., u prvom redu u zapadnoj Europi (Francuska, Italija, Njemačka). Odande se, uglavnom pod utjecajima iz Njemačke i Italije, proširila upotreba grbova i u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH; srpske zemlje počele su upotrebljavati grbove vjerojatno pod utjecajem Bizanta, na područje kojega su prenijeli običaj upotrebe grba zapadnoeuropski feudalci nakon pada Carigrada 1204. U tijeku XIV. st. grbovi su u nas bili već u općoj upotrebi. Mnogostruka primjena grbova u cijeloj Europi bila je uvjetovana djelomice i nepismenošću, čak i u tzv. višim slojevima: pečat s grbom služio je na ispravama mjesto potpisa. Iako je isprva grb mogao upotrebljavati svaki slobodan čovjek, u tijeku razvoja nošenje grba postalo je povlastica plemstva, a grb je vrlo često podjeljivao vladar grbovnicom (→ armales). U nas je do 1918. podijeljen velik broj novih grbova, odnosno potvrđeno pravo na nošenje starih grbova.

Osnovni su elementi grba: štit (nositelj simboličke figure) i iznad njega kaciga (kod grbova crkvenoga karaktera: tijara, prelatski šešir, mitra). U doba renesanse i baroka grb je dobio bogate i raskošne oblike uz različite nebitne dodatke: figure životinja ili ljudi koji drže štit, vrpce s porukama, krune iznad štita ili na šljemu, plašteve kao pozadinu grba, ordene itd. Za izradbu grbova upotrebljava se samo manji broj boja, prvotno 6 (crvena, crna, modra, zelena, zlatna i srebrna). Kao simboli na štitu služe ili jednostavni likovi (vrlo često: lav, orao, jednorog, jelen, konj; ratnik, seljak, lik sveca; ljiljan, ruža, stablo; kotač, kula, mač) ili geometrijske figure (šahovsko polje, različite vrste križeva i sl.). Grb može biti podijeljen na više polja, u kojima se nalaze različiti simbolički likovi. Posjednik grba često proširuje grb dodavanjem grba druge obitelji, os. u slučajevima stjecanja novih posjeda, ženidbe, adopcije ili pak preuzimanjem grba obitelji koja je izumrla. Tako su knezovi Krčki, uza svoj stari grb (horizontalno bijelo polje sa zlatnom zvijezdom i ispod njega crveno polje), na početku XV. st. uzeli, kao tobožnji potomci rimskih Frangipana, i njihov grb (dva lava lome hljeb kruha). Grbovi gradova, pokrajina i zemalja često su preuzeti grbovi vladara ili drugih feudalaca (grb Međimurja dio je grba grofova Zrinskih; grb Štajerske grb je grofova Traungau; središnje polje grba nekadašnje Varaždinske županije iz 1763. grb je varaždinskih velikih župana grofova Erdődy). Simbolika likova u nekim je grbovima jasna, dok se kod mnogih grbova (os. onih najstarijih) danas više ne može protumačiti. Možda kod ponekih likova i nije bilo nikakve simbolike. Glavni lik u grbu često simbolizira ratne zasluge posjednika grba (grb brinjskoga kapetana Matije Holjevca iz 1621: u gornjem polju ratnik na konju, u donjem mrtvi Osmanlija); on katkad likovno karakterizira zanimanje posjednika grba ili najvažniju gospodarsku granu (grb Vinice iz XVI. st.: trs s grozdovima). Grbovi gradova i općina često nose figure gradskih patrona (grb Dubrovnika: lik sv. Vlaha; grb Senja iz XIII. st.: lik sv. Jurja), a pojedini grbovi ilustriraju ime njihova posjednika, odnosno kod gradova i općina likovno tumače njihov naziv (grb dubrovačke obitelji Gradić ima na štitu stube, prema talijanskom grado: stuba; grb Jastrebarskoga nosi na modrom polju lik jastreba; simbolički je lik u grbu Mokronoga taban desne noge na srebrnom polju, dok Valvasor u Opus insigniorum donosi i inačicu toga grba: nogu do koljena u vodi).

U razdoblju tzv. žive heraldike (približno do kraja XV. st.) pri izradbi grbova strogo su se primjenjivala točno utvrđena pravila heraldike. Od XVI. do XIX. st. (razdoblje tzv. mrtve heraldike) stroga su se načela napuštala, a na grbovima su se sve više primjenjivali neheraldički motivi (npr. grbovi američkih država: SAD-a, Gvatemale, Ekvadora i dr.). Potkraj XIX. i u početku XX. st. došlo je do kratkotrajne obnove klas. heraldike, pa su se kod grbova, nastalih u to doba, ponovno primjenjivala stara načela heraldike, a formalna je značajka tih grbova bilo arhaiziranje, imitiranje stilskih oblika iz doba cvata heraldike, XIV–XV. st. To je razdoblje kada se podjeljivanje grbova, os. na području Austro-Ugarske, potpuno komercijaliziralo. Kod grbova koji su nastali nakon I. svj. rata, definitivno su napuštena načela klasične heraldike. (→ heraldika)

Citiranje:

grb. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/grb>.